‘Bio sam ustaša dok nisu provalili da sam četnik‘

Pinterest LinkedIn Tumblr +

“Na kraju se sve pomiješalo u jedno sveopće ludilo. Problem tog ludila je bio i to što su početkom devedesetih etikete – ustaša ili četnik – bile prilijepljene automatski onome tko ne misli kao vi”, kaže legendarni Nenad Janković, poznatiji kao Nele Karajlić, piše u ekskluzivnom razgovoru kojeg je s glazbenikom vodio Petar Latinović za portal MONDO.

Priču počinjemo od tog dualizma u identitetu, od alter ega. Zadrhti li mu nekad ruka ili zastane li kad potpisuje neke dokumente pa se treba sjetiti da nije Karajlić nego Janković?

“Dosta dugo dr. Karajlić živi u meni. Po tome kako me netko zove točno znam iz kojeg perioda života ga znam. Sva moja stara raja me zovu ‘Neško’. I to je do trenutka kad smo objavili svoju prvu ploču. Nenade me zovu samo kad me policija zaustavi da provjeri jesam li uredan vozač”, priča Nele.

A je li dr Nele Karajlić kao alter ego bio potreban kako bi se u tom trenutku napravila glazbena karijera ili je njemu bio osobno potreban kako bi možda imao otklon od nečega?

“Ne, nije bio potreban. Pa, masu mojih popularnijih kolega je zadržala svoje ime i prezime i nitko se s time nije zezao. Vani je to bilo drugačije – Robert Zimmerman je postao Bob Dilan. Za njihovu industriju je to bilo važno. A ovdje se zoveš Bregović, Đorđević, Bajagić… Bilo je svejedno. Ali mi smo u novom primitivizmu imali to zezanje s lažnim imenima, prema filmovima iz Drugog svjetskog rata – Tihi, Prle, Valter… Poslije je to na neki način koristilo, jer niko od nas tvoraca novog primitivizma nije bio mnogo zainteresiran da tom fenomenu i rock glazbi ili Top listi nadrealista posveti cijeli svoj život. Svako je od nas imao neki drugi plan, uvjetno rečeno. Ili su mu roditelji imali drugi plan ali mu nisu na vrijeme javili. Ja sam uspio na neki način između Nenada i Neleta napraviti tu distinkciju da je Nenad krenuo na fakultet a Nele ostao na sceni. Na kraju je Nele pobijedio”, priča dr. Karajlić.

Je li dobro što je pobijedio?

“Ja sam od onih koji ne voli postavljati pitanja je li dobro nešto što se dogodilo. To što se dogodilo, dogodilo se i nikada više ne možemo to promijeniti. Naravno, ima stvari koje je bolje da se nisu nikad dogodil. Ali ova razlika između toga jesam li završio orijentalistiku ili sam postao popularni rock pjevač nije toliko dramatična da bi se moralo reći što je bolje. Možda bih kao orijentalist postao vlasnik nekog naftnog izvora. ‘Nele Karajlić’ je bio dobar štit u vremenu koje je došlo devedesetih. Moglo je da bude i od ovih i od onih. Karajlić je koliko ja znam prezime koje ne postoji. Ima Karalić ali to dodano ‘j’ je nekako učinilo da to prezime, kao i dosta prezimena u Bosni, može biti i jedno i drugo i treće. Tako da se moj nacionalni znak nije vidio u pseudonimu. Ne znam je li pomoglo. Ali jest bilo provokativno, utoliko što je ono što smo radili uvijek bilo na rubu provokacije i incidenta. Mi smo otvarali teme koje drugi nisu, tako da kada je krenulo nacionalno ludilo, svatko se pitao – tko je ovaj, s koje strane ovaj puše? Tako da sam dugo vremena bio ustaša, dok nisu na kraju provalili da sam četnik.

Neleta smo pitali i je li još prije devedesetih primijetio propitivanje o tome tko je odakle, tko se kojem bogu moli, u što vjeruje… Ili je sve to došlo sa krvavim desetljećem na kraju vijeka?

“Ja sam živio u takvom okruženju gdje tako nešto nije bilo važno. Taj vjerski i nacionalni predznak je bio odraz neke prošlosti koji je ostao u knjigama. Biti Jugoslaven i biti izvan tih podjela, čak i ako si vjernik, bilo je moderno. To je bilo pitanje ne samo etike, nego i pitanje trenda. Ali to je na kraju, ispostavilo se, uzak krug ljudi. Možda je to bio veliki krug ljudi, ali nestabilan. Tako da je to naše odrastanje u to vrijeme podrazumijevalo da ta nacionalna podjela praktično ne postoji. Nismo ni shvatili koliko su te stranice knjiga iz povijesti koje smo čitali kao klinci bile jake i sudbonosne kada su se devedesete počele pojavljivati na povijesnom horizontu.”

Možda baš zato što nismo znali tko je tko, što smo i odgajani da to nije lijepo pitati, možda baš zato što je potiskivano je na kraju puklo tako kako je puklo?

“Sigurno da je jedan od tih razloga silne eksplozije ovo što vi kažete, da je taj nacionalni i religiozni osjećaj bio potiskivan jednim veoma strogim režimom. Nema nikakve sumnje da je ta eksplozija bila između ostalog i zbog toga. Teško je u povijesti reći što bi bilo, kad bi bilo, ali možda bi se u suštini isto to i dogodilo i da nije bilo komunizma. Još gore nacionalno trvenje je bilo kad se raspala kraljevina Jugoslavija, koja nije imala taj komunistički predznak jednoumlja, koji je korišten u predizbornim kampanjama nacionalnih stranaka devedesetih godina. Eksplozija bi bila, pa bi bila. Čak je mislim eksplozija bila gora od 1941-1945. nego od 1991-1995. Problem je u tom stanju svijesti i tom stalnom traganju identiteta određenih grupacija koje nažalost svoj identitet mogu  naći isključivo negirajući suprotni. I onda dolazi do spina”, kaže Nele.

Prema njegovim riječima, fascinantno je gledati iz tog ugla raspad te zemlje i silinu mržnje koja se pojavila devedesetih.

“Pazite, pogledajte 45-50 godina stabilnog razvoja Jugoslavije, sa svim onim elementima što je ona značila u međunarodnim relacijama, kao i sa svom popularnom kulturom koja je i danas živa i nenadjebiva… Kako je bilo moguće da se na taj način sve to raspadne? Da ja živim 2150. godine i da čitam knjige iz povijesti s kraja 20. vijeka, možda bi mi bilo sasvim jasno da jedan religiozni animozitet postoji tu više od 1.000 godina i da je normalno da poslije jednog time-outa od 50 godina ti narodi i te vjerske zajednice ponovo dođu u sukob. Ali kad gledate iz perspektive onoga koji je zaista živio u tom vremenu, onda zaista sebi postavite pitanje – kako je to moguće? Bilo je iznenađenje kako smo mi lako uhvatili jedni druge za vratove iz one, objektivno, ljepote, jer objektivno je bio mir, stabilnost, san i ideja. Iz toga mi ulazimo u krvavi rat. E, takvo iznenađenje nam se može ponovo dogoditi – da iz ovog neurotičnog stanja u kojem se nalazi ne samo Balkan, nego i cijeli svijet, uplovimo u neke mirne vode”, kaže Nele.

Jesmo li se toliko i tako ubijali jer smo se toliko voljeli?

“Obično kažu da se najviše mrze oni koji se između sebe jako dobro znaju. Svi građanski ratovi imaju, pored onog profesionalnog dijela gdje ubijaš jer ti je tako naređeno, i onaj emotivni dio”, napominje Nele.

Podsjećamo ga kako je bilo onih koji su se pitali kako se baš zakrvilo u Sarajevu jer je ono bilo po mnogo čemu specifično, ali kako je s druge strane bilo i onih koji su rekli – pa gdje će se zakrviti ako ne tu.

“Očigledno su ovi drugi bili u pravu. Sarajevo je kao neka vrsta odjeka tih civilizacija. Jeruzalem je autentično mjesto sukoba. Tu je jasno da je između Jahvea, Isusa i Alaha petnaest metara. Tu je korijen svih tih monoteističkih nerazumijevanja i razmirica. Bez obzira što nijedna od tih religija ne zagovara to. Ali jedno je ono što piše u knjizi, a drugo je kako to ljudi tumače. A Sarajevo, odnosno Bosna, odnosno bivša Jugoslavija odjek su nekih civilizacija. Mi smo, što reče Sveti Sava, istok na zapadu i zapad na istoku. I onda se preko te Drine prelijevaju utjecaji i kad god se negdje vani zatrese, onda mora i kod nas malo biti trusno. Pitanje je samo do kada će to trajati. Sve ima svoj kraj, pa i civilizacije”, kaže Nele.

Govoreći o odnosu umjetnosti i politike, Karajlić kaže kako se umjetnost uvijek preplitala s politikom i kako ona nije mogla biti imuna na politiku.

“Na kraju krajeva, ona je morala i zavisiti od politike. Ne bi bilo Leonarda da Vincija da nije bilo frajera koji je izvadio pare da se to naslika. Ili Michelangelo. Tu je neki Medici došao i rekao – Vidi, lave, evo ti pare. I onda je on morao ostati umjetnik do kraja, ali i  ispoštovati barem minimum zahtjeva svojih nalogodavaca. I onda je tu uvijek bilo trvenja. Paradoksalno je da su neka od najslobodoumnijih umjetničkih djela nastala u društvima koja su bila vezana lancima. Nema bolje književnosti od ruske književnosti za vrijeme carske Rusije, za koju ne možemo reći da je bila demokratska. Tad je letjela glava ako se kaže pogrešna riječ. ‘Majstor i Margarita’ je napisana u vrijeme najcrnjeg Staljinovog razdoblja. A, da ne govorim o latinoameričkoj književnosti koja je pisana u zemljama koje su uglavnom bile pod određenim vojnim huntama. Ivo Andrić je svoja dva najvažnija djela napisao pod bombama. Nemoguće je politiku odvojiti od umjetnosti, a s druge strane nemoguće je bez slobode. Sloboda je nezaustavljiva, ona će uvijek negdje iscuriti”, priča Nele.

Ističe kako su godine eksplozije popularne kulture – a to su šezdesete, sedamdesete i osamdesete – bile godine posebnog nadahnuća.

“Tada je cijeli planet živio jednu utopiju i iz te utopije morali su se pojaviti Beatlesi, Stonesi, da imamo neviđenu jugoslavensku kinematografiju. Da imamo rock scenu u kojoj nijedan od rock bendova nije poželio svirati vani, jer nisu htjeli gubiti vrijeme. Devedesete su na neki način zapljusnute tom idejom. I odatle mi u devedesetima imamo i filmska i glazbena djela koja su ostajala kao dio nekog kulturnog nasljeđa naših naroda. “Lepa sela lepo gore” i “Underground” su mnogo kvalitetniji filmovi, na neki način, od 90 posto filmova snimljenih u onom zlatnom dobu jugoslavenske kinematografije. Ali i ti filmovi su bili nadahnuti tom utopijskom slikom u kojoj su autori tad živjeli. E, ta utopijska slika je nestala. Ne samo kod nas, nego i u svijetu. Ljudi su prestali vjerovati u raj, odnosno kapitalistički sistem, koji se pretvorio u jednu ozbiljnu hobotnicu, uspio nas je uvjeriti kako već živimo u raju. I kako nema potrebe sanjati. Tako da je zapravo ulazak u shopping mall u stvari ulazak u ono što ste vi trebali izgraditi i zbog čega su se tisuće i tisuće mladića i djevojaka šezdesetih godina skupljali po velikim festivalima i slušali Jimija Hendrixa. Njihov san je bio da uđemo u shopping mall”, rekao je dr Karajlić.

Nele ističe kako kad imate nedostatak utopije i nedostatak ideje ne možete očekivati Bulgakova.

“Onda morate shvatiti da je kastriran svaki umjetnik koji tu sada radi. Ali ne u tom vulgarnom političkom smislu – smije li nešto reći protiv kralja, cara, predsjednika, ministra, kancelara… To je besmisleno. On je kreativno kastriran. Ako je umjetnik kreativan, on će znati ubosti gdje treba i da taj ubod bude dovoljno jak onome tko je na vlasti, ali da mu ne može ništa. Odnosno da tim svojim ubodom pacificira, smiri taj odnos između onoga koji rukovodi i onih kojima se rukovodi. Nedostatak te utopije pravi od čovjeka konzumenta. Vi sada imate potpuno suprotan slučaj od onoga što je bilo, recimo, osamdesetih u glazbenoj industriji. Publika je tada, kada smo mi svirali, bila ta koja je tražila nove pjesme. I vi ste kao publika trčali i gledali i kupovali nešto što je novo. A danas publika sjedi kod kuće, a vi im se kao autor morate nametnuti i preko tih silnih društvenih mreža nametnuti svoju skladbu. I onda bude – objavio sam novi singl, pogledalo ga je već milijun ljudi. A nije milijun ljudi otišlo kupiti našu ploču. Milijun ljudi sjedi kući i hekla po internetu”, kaže Nele i dodaje:

“Može se dogoditi ogromna zabuna da je u ovom trenutku neki momak u Liverpoolu sto puta talentiraniji od Beatlesa, ali nema nikakvih šansi, jer nije njegovo vrijeme. Za razliku od onog doba kada smo svi trčali gledati Beatlese, jer je bilo vrijeme nadahnuća u kojemu je netko tko tako nešto radi i svira lider, a ne neka, uvjetno rečeno, propagandna mašinerija. Ako mogu usporediti s poljoprivredom – vi imate vrijeme kada se rađaju šljive. I poslije toga, kad to vrijeme prođe, sad je to tlo pogodno za, recimo, grožđe. Ali se u tom razdoblju kada je pogodno za grožđe pojavi negdje neka šljiva koja je slađa od svih onih ranijih. Ali vas ona ne zanima. Vi uzgajate grožđe jer je vrijeme za grožđe.”

Govoreći o ratnim devedesetim i raspadu jednog sustava, Nele kaže kako se njegov sustav raspao prije rata, kada je vidio rezultate izbora i kada je shvatio da je to okruženje u kojemu je rastao zapravo ogromna manjina.

“Shvatio sam da je povijest iz onih knjiga mnogo jača od onoga što smo mi doživljavali kao stvarnost. Mi smo u stvari živjeli u iluziji, u jednom Disneylandu. Hvala Bogu što je tako, jer sad znam sliku i jednog i drugog. E sad, kad se raspao Disneyland, onda je to bilo kao da je brod potonuo, a mi isplivali na neke obale. Svi smo se snalazili kako smo mogli i umjeli. Netko je ostajao, netko je odlazio, netko se vraćao. Šteta je što do sada nema velikog umjetničkog djela koje govori o toj problematici. O tom eksplozivnom izbjeglištvu. Ovo danas što gledamo, ove migracije sa istoka na zapad su sporovozne. A ono je bilo eksplozivno – u 12 i 15 si pripremao ručak, a u pola 3 si već bio u Beogradu bez ičega. Koliko je to ludilo bilo. Sjećam se mog prijatelja koji je došao iz Sarajeva bez ičega. Nije imao ni osobnu iskaznicu. A onda je riješio oženiti se. I onda je morao naći nas dvojicu ili trojicu kako bismo svojim potpisom potvrdili da se on zove Petar Petrović. To je bio jedini način da se čovjek oženi. To eksplozivno izbjeglištvo je takav fenomen da nema sumnje da ću ja svoje neko buduće djelo posvetiti tome. Fali taj neki ‘road movie’ o čovjeku koji je u 12 i 15 spremao ručak, a u pola dva već bio u nekom prijevoznom sredstvu preko Grbavice, pa na kraju završio u Kanadi”, kaže Nele.

OK, Kanada… ali ljudi su ovde bili izbjeglice u vlastitoj zemlji. Taj netko je samo prešao granicu Bosne i Srbije, zar ne?!

“To mi nikad nije bilo jasno, zašto su vlasti ovdje toliko kočile tu administraciju. To je bila neka čudna politika. Ja se sjećam da smo moj brat, Emir, njegov sin i ja išli u Crnu Goru po državljanstvo, jer je ona kao dio Jugoslavije imala liberalniji stav prema nama koji smo došli preko Drine. To mi nije bilo jasno, jer sam računao da nas bude više. Tek sad je došlo do toga da ako si Srbin, ako se osjećaš kao Srbin, da možeš doći ovdje i dobiti papirologiju. To je kod naših susjeda bilo normalno. Kod Hrvata je mislim to bilo od prvog dana. A kod Židova da ti ne pričam. Ako ti je tetkina tetka Židovka – dođi ovamo, ti si naš sto posto. Drugi problem je bila ta neurotičnost tog ratnog razdoblja gdje formalno nitko nije bio u ratu. Mi to zaboravljamo – nitko nije proglasio ratno stanje. Ni Srbija, ni Republika Srpska, ni Bosna. Kao sve je u redu, ali sutra te mogu spakirati iu povesti na front. I naravno, najdramatičnije razdoblje tog eskplozivnog izbjeglištva je ta spoznaja – tko je poginuo, tko je živ, gdje se ruši, gdje se gradi. Ne ponovilo se”, rekao je Nele.

Govoreći o NATO bombardiranju 1999, Nele kaže kako su Srbi sa neke povijesno-političke ali i vojne točke gledišta imali veliku sreću što se nisu poklopili interesi zapada s interesima lokalnog stanovništva u bivšoj Jugoslaviji 1995.

“Da je 1995. pokrenuta kampanja 19 zemalja protiv Jugoslavije, onda bi teško bilo održati ovo brojno stanje Srba preko Drine koje imamo danas. Bilo bi tada kuku i naopako. Međutim, je li to zbog povijesnih okolnosti ili nečije veštine, to je odgođeno za četiri godine. Kad je počelo bombardiranje 1999. nitko nije znao što će iz toga izaći. Ja sam znao da će oni krenuti silovito, ali nisam imao pojma da će prvu noć i prve sekunde bombardirati Beograd. Čim je krenulo bombardiranje Jugoslavije bilo je jasno da oni sada bombardiraju Srbiju i zbog stvari otprije. Ne mislim samo na devedesete, već i na razdoblje od 1804. kada smo počeli dizati glavu. Tada mi se i najviše probudilo osjećanje protiv nepravde koju srpski narod proživljava. Nikad nisam imao jak osjećaj da sam Srbin. Čak još uvijek mislim da imam jugoslavenski koncept u duhu. I dalje mislim da je Krleža moj pisac, da je Vlatko Stefanovski moj omiljeni gitarist. I kad kažem – naš – ja još uvijek mislim na nas. Nemam taj srpski nacionalni osjećaj izražen. Ali imam izuzetno jak osjećaj protiv nepravde. To što se Srbima uradilo u 20. vijeku je onako, u najmanju ruku nemoralno. E sad, što smo se mi tu napenalili… Najvjerovatnije zato što smo nasred puta”, kaže on.

O situaciji koja se događa na Kosovu gdje se srpski manastiri predstavljaju kao kulturno blago nekog drugog naroda, Nele kaže:

“To moćni uvijek rade. Ali kada je to radilo rimsko, osmansko, ili austrougarsko carstvo, onda si nekako mogao to prihvatiti zbog činjenice da su to carstva i da ima neki gazda koji kaže da će bii tako i tako. Bez ikakve demokratske procedure. Danas je situacija gora. Danas tebe uvjerava kako nisi ti ogromna mašinerija iza koje stoji parlamentarna demokracija. Ti možeš shvatiti kad sultan kaže – skidajte to i gonite se odavde, ali ne možeš shvatiti kad Kongres to izglasa. Kongres u kojemu ima 400 i nešto ljudi koji su izabrani od 300 milijuna ljudi. Ti si kroz neki proces anatemiziranja anatemiziran od čitave jedne zajednice. U ono doba si bio anatemiziran od Cezara. Lakše čovjek prihvati kada je autokracija. Ako te anatemizira zapadna demokracija, to znači da ili nema demokratskog razmišljanja ili su svi ludi. Nemoguće je da manastir pripada nekome tko ga je prije 15 godina rušio. Kako može pripadati nekome tko je lomio križ s tog manastira?”

Nele zaključuje sljedeće:

“Nema tu puno milosti. Pitanje opstanka je pitanje borbe. E sad, ta borba može biti –  uzeti oružje i ići u podrum, a može se i krenuti procesijama. Pa da vidimo tko je izdržljiviji. Ono što je sigurno jest da su mnoge civilizacije nestajale zbog toga. Srbi su čudom ostali uopće zabilježeni, i ostali govoriti ovim jezikom i ostali imati ovu duhovnost koju imaju danas. Kad pogledaš povijest – od pada Smedereva, do uspostavljanja patrijaršije je prošlo skoro 100 godina. Mi skoro 100 godina nismo imali ni mamu ni tatu. Imali smo poeziju, ona nas je držala oko jedne vatre. Ona je zapravo bila ta vatra. E, kad se crkva ponovo uspostavila, onda je kao bilo lakše. Ali opet je bilo povuci-potegni, raspojasani između dva carstva. I tu raspojasanost mi i danas vidimo uživo. Danas vidimo kako kad se nešto potrese na Kosovu kako se to odmah trese u Republici Srpskoj. Najtragičnije je to što nema tu toliko ljudi da se ne može živjeti normalno i lijepo”, kazao je dr. Nele Karajlić za MONDO.

 

Share.

2 komentara

Leave A Reply