Manjača….sva bol ne može stati u 124 godine.
Milomir Stakić 40 godina zatvora
Radoslav Brđanin 32 godine zatvora
Mirko Graorac 15 godina zatvora
Nikola Kovačević 12 godina zatvora
Željko Bulatović 11 godina zatvora
Siniša Teodorović 8 godina zatvora
Zoran Gajić 6 godina zatvora
Nekadašnja farma a već 1991 godine sama farma se najednom pretvorila u logor,poneki od radnika brzo se pretvorio u čuvara (čitaj -zlostavljača).
U početku su vojnici RSK dovodili civile i vojnike u tada okupiranim dijelovima Hrvatske a nakon toga i Bošnjake….
Same staje farme gdje je nekad bila stoka postale su zatvoreničke zgrade i naravno nisu imale grijanje. Nisu imale krevete, njihov krevet je bio goli beton. Mjesta su imali samo koliko su njihova izgladnjela tjela, njihovi suhi bokovi zauzeli.
Zbijeni u šest dugih redova od oko 80-90 individua, učitelja, doktora, profesora, poljoprivrednika, sinova i očeva, koji nisu imali nikakvih prava ni po kojoj tački ženevske konvencije, ni po kojem ljudskom osnovu. Ni po komšijskom, ni po kolegijalnom, ni po prijateljskom….
Dva izlaza i na svakom stražari sa psima, nagazne mine poredane jer bodljikava žica je bila malo za ove sirote ljude…
Kuhinje postavljene u nekadašnjim šajerima, imao je logor i samicu koja je zapovjedniku bila jedna od popularnijih mjesta…
Nadzorni toranj od nekih 10-tak metara visine, jer kakav bi to bio logor da nema mitraljeska gnijezda…
Kontrolnu tačku za ulazak u logor Manjača su dobro zapamtili svi koji su bili zatvoreni tu, jer svaki zatvorenik pri dolasku je morao proći kroz vojnički špalir koji je s obje strane tukao sa spremnim palicama i posebno napravljenim od elek. kabla za tu priliku….
Ovi vrli čuvari-zlostavljači znali su organizovati i sportske aktivnosti za svoj gušt. Često bi započeli “igru”izdržljivosti, gdje su zatvorenike u grupi tukli i po pet sati ispitujući granice ljudske izdržljivosti.
Nekima nisu dali vode u te vrele julske dane i po 30 sati, a hranu nisu dobili i po 40 sati, šta sve čovjek izdrži….
Prisilni rad po 10 sati u šumi.
Nakon nekog vremena situacija se malo popravila, svi su se čudili, ubrzo su saznali razlog toga.
Posjeta Crvenog križa.
Da bi sve izgledalo lijepo cak su dobili i nešto odjeće, što zbog hladnog vremena, što zbog prikrivanja modrica i ozljeda..
Ali dobili su i upozorenje da humanitarcima ne smiju ništa reći o uslovima u logoru jer uslijediće kazna….
Kroz logor pretpostavlja se, prošlo je između 5000 i 8000 ljudi. Pravi broj žrtava, ubijenih i onih koji nisu preživjeli zlostavljanje nikad nije tačno utvrđen ali se pretpostavlja da su otkrivenoj masovnoj grobnici u blizini logora ,njih 540,upravo žrtve iz logora Manjača …
Sve u svemu brutalnost i iživljavanje dovoljno govori o namjeri ovih čudovišta i monstruma, o namjeri stvaranja etnički čistog područja, važno je napomenuti da zatvorenici u ovom logoru su bili uglavnom civili i uhapšeni u svojim kućama…
Nikad zaboraviti, nikad oprostiti…
