EU Observer: Zbog čega Njemačka žuri sa imenovanjem novog visokog predstavnika

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Nominacijom Christiana Schmidta za sljedećeg međunarodnog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, njemačka vlada riskira da kadrovsku odluku stavi ispred političke rasprave.

Ured visokog predstavnika (OHR), zadužen za koordinaciju međunarodnih aktera i osiguravanje provedbe nevojnih komponenata Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, zaostaje već desetljeće i po, većinu tog razdoblja pod austrijskim diplomatom Valentinom Inzkom.

Njemačka, koja je tada bila pod vodstvom kancelarke Angele Merkel, bila je ključna za forsiranje promjene transatlantskog kursa nominacijom 2005. godine Christiana Schwartza Schillinga za visokog predstavnika, nakon intervencijskog mandata britanskog Paddyja Ashdowna.

Novi život institucije

Ovaj potez bio je dio zajedničke odluke EU-a i SAD-a da pređu na politiku koja je u ime “lokalnog vlasništva” dodatno učvrstila moć postojećih elita, koje vladaju strahom i pokroviteljstvom i pokazale su se izuzetno otpornim na reforme.

Schmidtova nominacija privukla je pažnju javnosti.

Nakon gotovo mjesec dana službene šutnje, Njemačka sada pokušava prodati Schmidtovu nominaciju kao pokušaj da udahne novi život instituciji.

Nominacijom, “Njemačka preuzima inicijativu za ponovno stavljanje Bosne i Hercegovine na međunarodnu političku agendu”, saopćilo je njemačko ministarstvo vanjskih poslova.

Ipak, zasad nema vjerodostojnih dokaza da je Schmidtova kandidatura rezultat njemačke promjene mišljenja o tome što učiniti s OHR-om, a kamoli političke strategije o tome kako podržati Bosnu u njenom zaustavljenom procesu pristupanja EU.

Bez ikakvog objašnjenja koje je Berlin ponudio o vremenu pokretanja svoje inicijative, ostaje sumnja da je Schmidt bio pozicioniran da preduhitri moguće poteze dolazne Biden-ove administracije da se ponovo poveže s Balkanom, a posebno sa Bosnom.

Niz događaja povodom obilježavanja 25. godišnjice Daytonskog sporazuma u novembru čini se da sugeriraju da bi administracija mogla preuzeti aktivniju ulogu u Bosni.

Schmidtova nominacija, 20. januara – na dan inauguracije predsjednika Joea Bidena – pothranjuje sumnje da je tim potezom zaista namjeravano ojačati OHR. Zašto žurba? Zašto iznenada zamijeniti Inzka sada, nakon 12 godina neaktivnosti?

Jedinstvo Zapada

Moglo je biti nekih nagovještaja sredinom decembra, kada je trenutni njemački veleposlanik pri Ujedinjenim nacijama i dugogodišnji savjetnik za kancelarku Merkel, Christoph Heusgen, natuknuo kako bi moglo biti potrebno određeno jačanje OHR-a, uključujući rekonstituciju izvršnih ‘bonskih ovlasti ‘, koji omogućavaju visokom predstavniku da poduzima radnje poput poništavanja zakona, njihovog nametanja i uklanjanja političkih lidera s položaja, zbog kršenja Daytonskog sporazuma.

Oni su bili efikasni samo kada je iza visokog predstavnika stajalo jedinstvo Zapada – a prisilno odvraćanje koje sada djeluje EU, ali ga podržava NATO, EUFOR, bilo je vjerodostojno.

U istom nastupu na konferenciji, kao odgovor na pitanje jednog od autora, Heusgen je odbio da podrži obnavljanje sposobnosti EUFOR-a za odvraćanje.

Širi politički kontekst izaziva zabrinutost zbog naklonosti Njemačke prema transatlantskoj strateškoj saradnji nakon Trumpa.

EU je, tokom njemačkog predsjedavanja, prošlog mjeseca s Kinom potpisala sveobuhvatni sporazum o ulaganjima.

Sjeverni tok 2, zaustavljen američkim sankcijama, i dalje je djelitelj.

Kada je reč o problemima na Balkanu, Berlin je suočen s mogućnošću da se suoči sa neuspehom politike, koji pokazuje duboko usađen impuls da zaobiđe teške izbore.

To je bilo očito prije nešto više od godinu dana, kao odgovor na francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji koči pregovore o pristupanju sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, uprkos napretku postignutom u tim zemljama i u procesu podizanja problema s politikom proširenja EU na politički nivo.

Njemačka je radije pronašla modus vivendi s Macronom kroz novu metodologiju pristupanja, ali bez rješavanja širih razloga zbog kojih se veliki dio regiona povlači prema demokratiji i vladavini zakona, uprkos tome što ima “perspektivu proširenja”.

U pitanjima u kojima je Njemačka nesumnjivo vodila – u vezi s migracijama 2015. godine i odbijanjem poziva na “razmjenu zemljišta” između Kosova i Srbije od 2018. do danas – rukovodstvo Merkelove reagiralo je.

Slično tome, u strateškim pitanjima Merkel očito više voli kontinuitet i postepene promjene, što ilustrira i njeno odmjeravanje podrške novom lideru CDU-a Arminu Laschetu.

Izgubljena prilika?

U nedostatku bilo kakve jasnoće iz Berlina, svi ovi faktori impliciraju sklonost kontinuitetu, a ne pomicanje politike prema Bosni i Hercegovini, ili barem ne jasnu ideju o promjeni politike.

Ako se ponovi, ovo bi značilo izgubljenu priliku.

Schmidtova nominacija trebala bi pokrenuti političku raspravu među transatlantskim demokratijama o Bosni, a ne spriječiti ili zamijeniti jednu.

 

Njemačka nominacija pokrenula je raspravu o politici na najgori mogući način – ukazujući na nedostatak koordinacije između zapadnih demokratija i stratešku prazninu.

Sada ta rasprava mora započeti s novom američkom administracijom i drugim demokratskim partnerima, počevši od iskrene procjene situacije gdje je i zašto Bosna, 16 godina nakon posljednje berlinske kadrovske odluke.

Share.

Leave A Reply