Izjave svjedoka o stravi i užasu u skladištu u Kravici-“Pokrio sam se s dva mrtva tijela i ostao pod njima dvadeset četiri sata”

Pinterest LinkedIn Tumblr +

 

Izvor : Smail Čekić “Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovovini”

Pripadnici Vojske i/ili policije “Republike Srpske” su 13. jula u ranim večernjim satima
po prijekom postupku likvidirali (iz svih vrsta oružja) preko 1.000 muškaraca zatočenih
na velikom skladištu u Kravici. Tijela žrtava su, uz upotrebu teške mehanizacije, utovarena
u kamion i prebačena u dvije velike masovne grobnice u obližnjim selima Glogova i
Ravnice.

U toj operaciji uklanjanja i pokopavanja tijela učestvovali su vojnici iz Zvorničke
brigade, pod komandom majora Dragana Jokića, načelnika inžinjerije te brigade.

Jedna od preživjelih žrtava genocida u skladištu poljoprivredne zadruge u Kravici
navodi kako je “odjednom u skladištu nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle
dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, mitraljiranja, bilo je – u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati.

Onda bi nastalo zatišje, pa bi odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati
sve dok nije pala noć” (ICTY, Presuda Krsić, paragraf 205).
Druga preživjela žrtva nije mogla naći prave riječi kojima bi opisala zločin genocida u
Kravici: “Teško mi je da to opišem. Ni u jednom filmu strave i užasa koji sam ikad
gledao nisam vido ništa slično. To je bilo gore od svakog filma” (ICTY, Presuda Krstić,paragraf 205).
Stražari raspoređeni oko zgrade (skladište) ubijali su zatvorenike koji su pokušavali
pobjeći kroz prozor. Skladište je bilo puno leševa. Jedan od svjedoka se prisjeća: “Niste
mogli da stanete na beton, a da ne nagazite na leš. Cijeli betonski pod je bio pokriven
mrtvim tijelima”

O “stravi i užasu” u skladištu u Kravici jedan od svjedoka navodi: “Pod nisam
mogao ni da dotaknem, betonski pod skladišta … nakon pucnjave, osjetio sam neku
čudnu vrućinu, toplinu, koja je zapravo dolazila od krvi koja je pokrivala betonski
pod, i gazio sam po mrtvacima koji su na njemu ležali. Ali, bilo je i nekih koji su bili
živi, koji su bili samo ranjeni, i kad bih nagazio na nekog živog, čuo bih kako jaukne,
zastenje, jer sam se nastojao kretati što sam brže mogao. Osjetio sam da su ljudi sasvim
rastrgani, osjećao sam kosti ljudi koji su bili pogođeni tim rafalima ili granatama,
mogao sam da osjetim kako im se drobe rebra. Onda bih se opet pridigao i nastavio
…”

O pokolju u Kravici svjedok Hakija Huseinović, preživjela žrtva tog genocida, navodi:
“Kad se smračilo, pucnjava je prestala. Bilo je mnogo vrištanja i vikanja, ljudi u
skladištu su tražili pomoć. Mnogi su bili ranjeni. Kad sam legao, desna strana tijela
mi se namočila krvlju. Nisam to više mogao podnositi, pa sam ustao iz krvi i podvukao
pod sebe jedno mrtvo tijelo i legao na njega. Kad je počelo svitati, moj komšija Zulfo
Halilović je ustao da mokri i pije vode.

Povukao sam ga za kaput i rekao mu: ‘Lezi
dalje’, a on je rekao: ‘Ne mogu više izdržati.’ Mitraljeski rafal ga je presjekao i pao
je. Pokrio sam se s dva mrtva tijela i ostao pod njima dvadeset četiri sata. Tokom
dana čuo sam da neko zove: ‘Salko, Salko.’ Ponovio je to oko dvadeset puta. Onda je
neko rekao: …. ti tursku majku. Još si živ’. Čuo se pucanj iz puške. Taj glas se
više nije čuo. Nakon toga, pojavili su se kamion i bager. Počeli su rušiti zid skladišta
prema putu, a zatim su počeli tovariti. Tovarili su do noći. Bager je prišao veoma
blizu. Pomislio sam: ‘To mi je kraj. Sav taj strah je bio uzalud’, ali morate se nadati
dok ste živi. A onda sam čuo nekog kako kaže: ‘Parkiraj bager, operi asfalt i pokrij
leševe sijenom. Dosta je za danas’” (J. W. Honig – N. Both, nav. dj., str. 80-81).

Share.

Leave A Reply