Kada će Beograd “ustati na noge” zbog silovanih Bošnjakinja?

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Beograd je na nogama! Nakon što je prije nekoliko dana glumica Milena Radulović prijavila reditelja Miroslava Miku Aleksića da ju je silovao, policija je brzo reagirala i uhapsila poznatog nastavnika glume i “vatrenog Arkanovca. 

Nažalost, javnost u Srbiji ne zna, ili malo zna, pogotovo iz meinstrime medija, da su, među ostalima, i silovanja u našoj novijoj prošlosti korištena u “u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na civile (Bošnjake , op.pri.) kao strategija “protjerivanja putem terora”, kako je to u više presuda potvrdio Haaški tribunal. 

Prema presudama Tribnala, silovanja su postala način na koji su “Srbi potvrdili svoju nadmoć i pobjedu nad Muslimanima”. 

Dok je u osuđujućim presudama Dragoljubu Kunarcu i ostalima, koje je potvrdilo Žalbeno veća u junu 2002. godine, jasno naznačeno da je “silovanje oruđe rata”, predmet protiv Radislava Krstića je pokazao vezu između silovanja i etničkog čišćenja, koje je u kontekstu zločina u Srebrenici u julu 1995, bilo blisko povezano s genocidom…

Pretresno vijeće je Krstića proglasilo krivim za zločine počinjene u Potočarima, uključujući i silovanja, koja su smatrana “prirodnom i predvidljivom posledicom kampanje etničkog čišćenja”. 

 Sudije Tribunala su napomenule da iako “etničko čišćenje” nije pravni termin, korišten je ranije u raznim pravnim analizama. Pretresno veće je zaključilo da postoje očigledne sličnosti između genocidne politike i politike obično zvane ”etničkim čišćenjem”. Međutim, silovanja u Potočarima nisu dio osuđujuće presude Krstiću za pomaganje i podržavanje genocida, jer su događaji u Potočarima bili uvod u naknadno počinjeni genocid. 

Žalbeno vijeće je 2004. godine potvrdilo osuđujuću presudu za seksualno nasilje. Krstić je osuđen na kaznu od 35 godina zatvora. 

Pored Milene i žrtava nedjela za koja se sumnjiči Mika Aleksić, prisjećamo se hiljada žrtava silovanih žena u Bosni i Hercegovini tokom rata, bez obzira na ime i porijeklo.

Obilježimo mjesto stradanja Jasmine Ahmetspahić i njezinih sapatnica, ali i mjesto stradanja svake žrtve u ovoj zemlji i regiji.

Samo tako možemo stvarati i društva u regiji u kojima zlostavljači žena neće biti ugledni građani, slavni umjetnici, heroji…, društvo u kojoj žene neće patiti i u kojima se niko neće (uglavnom podmuklo) pitati ”zašto su do sada šutjele”, navodi se u kolumni Faruka Vele na portalu Radiosarajevo.ba .

Share.

Leave A Reply