….KAKO JE ZATRTA LOZA FERHATOVIĆA..

Pinterest LinkedIn Tumblr +

 

Porodica Ferhatović, taj Bajram, 1992. godine, dočekivala je sa pomiješanim osjećanjima. Već pola godine oko njih i njihovog sela Grabovca, smještenog na sjevernim obroncima Majevice, sve se okrenulo naglavce. U njihov, dotada pomalo idiličan život, uvlačila se zebnja, a strah bivao sve veći. Komšije Srbi iz susjednog sela Miloševca, udaljenog nepunih pola sata hoda, u početku potajno, a potom sve otvorenije počeše iz garnizona JNA u Bijeljini donositi oružje kućama. U početku su se noću iz pravca Miloševca čuli pojedinačni pucnji, koji su Muhameda Ferhatovića sve više učvršćivali u uvjerenju da se sprema neki veliki belaj. Živjeli su Grabovičani sa svojim komšijama iz Miloševca decenijama u slozi i prijateljstvu. Njive i šume su im bile izmješane po pitomim majevičkim padinama, išlo se na mobe i sijela, kumovalo se i bratimilo međusobno. Nadao se Muhamed da će te veze i niti, ma kako se činile tankim, skoro nevidljivim, spriječiti krvoproliće ako dođe do rata o kojem se priča.
Proživio je Muhamed svojih sedamdeset godina u radu i težakluku, izrodio tri sina i dvije kćeri, pa, iako je rano ostao udovac, sve ih izveo na put, poženio i poudavao. Imanje naslijeđeno od oca proširio je, kuću dozidao i nadao se da će konačni smiraj dočekati u krugu svoje brojne porodice, na rukama svojih unuka i praunuka. I nije se bojao tog trenutka.
U samo praskozorje, na Božić te 1992. probudila ga je pucnjava, koja ga je podsjetila na davnu i pomalo zaboravljenu, ratnu 1942. godinu, kada su im isto ovako komšije iz Miloševca poželjele dobro jutro. Ispravio se na ležaju i napeto osluškivao pucnjavu u kojoj je bilo sve više reskih rafala iz automatskih pušaka i puškomitraljeza. Iako je očekivao nešto slično, jer se na Božić pucalo od kad zna za sebe, ipak ga iznenadi snaga pucnjave i količina ispaljene municije. I iz susjednih soba njegove velike kuće, u kojoj je živjela brojna čeljad, čulo se meškoljenje i otvaranje prozora. Oštro, januarsko jutro uvlačilo se hladnoćom i tjeskobom u njihove sobe. Doručak je tog jutra protekao skoro bez riječi, uz Muhamedovu opasku sinovima da do daljnjeg ne idu po sijeno u njive koje se nalaze u pravcu Miloševca. Za svaki slučaj, rekao je.
Prošla su od tog Božića skoro tri mjeseca, u kojima se desilo mnogo toga, lijepog skoro ništa. Rat je bio sve izvjesniji i u ovom dijelu Bosne. Grabovičani su sve manje zalazili prema Miloševcu, a kada bi se i sreli sa svojim komšijama, prolazili su bi jedni pored drugih oborene glave, nesigurna pogleda, skrenutog u stranu, promrmljavši nešto što je trebalo ličiti na pozdrav.
Bajram je te godine padao na četvrti april, a već nekoliko dana ranije u kući Ferhatovića počele su pripreme za doček tog velikog muslimanskog praznika. Domaćice su spremale uobičajena bajramska jela, pekle baklave, ružice i hurmašice, a muški članovi porodice su uređivali dvorište i ekonomske zgrade, kako bi sve bilo na svom mjestu, kako je to uobičajeno u pravoj domaćinskoj kući. I vrijeme je tog proljeća bilo lijepo kao rijetko kada. Sunčani dani, puni mirisa procvalih voćaka, ničim nisu dali naslutiti da se sprema nesreća. Ipak, u kući Ferhatovića i oko nje nije bilo uobičajenog bajramskog raspoloženja. U ponašanju svih se osjećala poprilična usiljenost, a žene su i sasvim otvoreno pokazivale strah i zabrinutost. Sve to nije promaklo oku i uhu Muhamedovom, koji je igrajući se s unucima, naglašano veselo i razvikano, pokušavao bar malo promijeniti tu, za Bajram, neuobičajenu atmosferu. Posebno se u igri zadržavao sa najmlađim članom porodice, unukom Muhamedom, svojim imenjakom, koji je bio mjezimac cijele porodice. Zdrav i bucmast dječačić od nepune tri godine, nerijetko musav, a nasmijan uvijek, cijelo vrijeme bio mu je za petama i izazivajući ljubomoru ostalih unuka, uspijevao ga natjerati da mu posveti mnogo više pažnje nego ostalima. Ipak, primjećivao je da se to njegovo pomalo usiljeno veselje ne prenosi na njegove sinove i snahe. Kada je te noći otišao u svoj krevet, dugo je ležao otvorenih očiju, pogleda uprtog u svježe okrečen plafon. Šta li donosi sutrašnji dan? Šta donose naredne sedmice i mjeseci? U grudi mu se uvlačila sve veća zebnja i iskonski strah pred nepoznatim. Nije se Muhamed bojao za sebe, on je svoj život proživio i nije se bojao smrti.
“Smrt je jekin, jedina čista i sigurna istina”, prošaputa, a njegov glas sablasno ispuni praznu sobu, punu mirisa dunja, miloduha i majčine dušice, koju su mu snahe redovno ostavljale na rafama pored Musafa.
“Svi smo od njega stvoreni i njemu ćemo se povratiti. Puhnuće će se u Sur, a oni će iz grobova požuriti svome Gospodaru”, prošaputa ajet iz sure Jasin i na trenutak mu bi lakše.
Ali iza njega ostaje brojna čeljad, od kojih su mnogi tek na pragu života. Šta li njima sudbina sprema i kako će iz svega ovog izaći – rojila su se i dalje pitanja bez odgovora. San ga je savladao negdje pred samo jutro, a i to nije bio onaj krepki čvrsti san potpunog zaborava, koji odmara i daje snage za naredni dan, nego neko bunilo, polusan, od kojeg čovjek ujutro ustaje umorniji nego što je bio prije odlaska na počinak.
Iako je spavao veoma kratko, probudio se prije sabaha. Uzeo je abdest, sačekao sinove i tri starija unuka i krenuo u džamiju na Bajram-namaz. Po izlasku iz džamije, razmijenio je sa komšijama čestitke, a zebnja koja mu je danima okivala grudi, nakon toga postade još veća. Ljudi su bili svečano ozbiljni, bez uobičajene radosti i osmjeha na licu. Na licima svojih komšija Muhamed je primijetio da i njih muče iste brige koje muče i njega, ali to ga nije smirivalo. Naprotiv.
Kada je ušao u svoje dvorište i ugledao ženski dio porodice kako ga čeka da mu čestita Bajram, bi mu za trenutak malo lakše na duši. Ušao je u svoju sobu i iz čekmedžeta izvadio davno pripremljene bajramluke, skromne poklone za svakog člana porodice. Bajramlucima se najviše obradovaše namlađi. Jedva ih nekako smiriše i posadiše za postavljenu bajramsku sofru. Jedno vrijeme čuo se samo zveket kašika i posuđa, svi su ćutke jeli, jedino su najmlađi, dolje na kraju stola, nešto ispod glasa ćućorili i smijuljili se.
Odjednom, ulazna vrata se sa treskom otvoriše i na njima se pojavi tamna prilika u sivomaslinastoj uniformi i sa crnom šubarom na glavi. Za njim u prostoriju nahrupi još nekoliko prilika, slično obučenih i naoružanih do zuba.
U velikoj sobi Ferhatovića kao da udari grom, svi se ukočiše i ostadoše na svojim mjestima u pozama u kojima su se zatekli, otvorenih usta. Zaslijepljen od nagle navale svjetlosti, Muhamed, u prvi mah ne poznade svoje iznenadne goste.
“Pomoz’ bog kume, primaš li goste na Bajram?”
Tek po glasu, skamenjeni Muhamed, prepozna Stojana iz Miloševca, sina svog prijatelja Nikole, sa kojim je zajedno vojsku služio i kome je bio kum upravo kada se ovaj Stojan rodio. On mu je i ime dao.
Povrativši se za trenutak, Muhamed tiho odgovori:
“Stojane, sine, u ovu su kuću musafiri uvijek dobro došli, pa kako neće na Bajram. Samo kume šta će vam oružje ako ste u goste došli?”
“E moj kume, svi su Grabovčani jutros dobili ’vake goste, a ja sam izabr’o baš vas Fer’atoviće. Kako se meni čini, ovo će vam svima biti posljednji Bajram, jeb’o vas on”, ruganje je neskriveno izbijalo iz Stojanovog oporog glasa.
Podgrijan rakijom i uzbuđenjem zbog događaja koji će uslijediti, visok skoro dva metra, poprilično gojazan, ovaj četrdesetogodišnjak svojom je pojavom stijesnio prostor u cijeloj sobi.
Tek tada Muhamed primijeti da su u njega i njegovu čeljad uperene tamne cijevi automatskih pušaka, da su lica mladića u šubarama, na kojima su se sijale, kao šaka velike kokarde, smrknuta i unezvjerena, da su im vilice stisnute i da samo čekaju Stojanov mig pa da ih sve pobiju. Muhamed pokuša da dobije na vremenu i drhtavim glasom pozva ih da im se pridruže za stolom:
“Man’te se Stojane ćorava posla, nego sjedite da zajedno doručkujemo. Grijeh je, bolan, na Bajram unijeti oružje u kuću. I to svom kumu.”
Stojan rukom grubo odgurnu najmlađeg Muhamedovog unuka sa stolice i, ne obazrijevši se više na njega, sjede na njegovo mjesto.
“Mlada”, okrenu se najmlađoj snahi, “deder, naspi tu rakiju, kakva vam je ovo slava bez pića i mezetluka? A ti, Muhamede, ne ’vataj se previše za to kumstvo, moglo bi ti prisjest’.”
Merima, najmlađa snaha Muhamedova, sva najedrala, u novim bajramskim dimijama i bijeloj bluzici, koja je malo skrivala od njene nabujalosti, zdravlja i ljepote, ta bilo joj je tek dvadeset pet godina, u nedoumici pogleda u Muhameda.
“Stojane, znaš da u mojoj kući nema rakije. Uzmi, jedi nešto, pa da popijemo kahvu k’o ljudi.”
Stojan naglo ustade, ogromnim tijelom odgurnuvši stolicu, koja sa treskom pade na pod i uhvati Merimu za ruku. Nepripremljena za ovakav postupak, ona ne pruži nikakav otpor, pa je snažne ruke baciše na pod u ćošak sobe. Sinovi Muhamedovi, kao jedan, skočiše od stola, ali ih zaustavi zlokobno svjetlucanje puščanih cijevi i repetiranje zatvarača, a više od toga, neskrivena namjera njihovih vlasnika da ih upotrijebe.
“Sad ćeš vidjet’ Muhamede, kako mi četnici čestitamo Bajram.”
Stojan se nagnu nad izbezumljenu Merimu i u jednom potezu strže s nje bluzicu od tankog beza. Ona u trenu podiže ruke prema nabujalim grudima i zgrči se na podu pokušavajući njima i dugom crnom kosom od neželjenih pogleda sakriti ono što je samo njen Adnan, najmlađi Muhamedov sin, gledao u dugim ustreptalim noćima, u kojima je sve bilo moguće…
“Šta to radiš, Stojane, pobogu, što mi crniš obraz? Pa ja sam te na ovim rukama nosio gore na Zečji Vrh da gledaš Drinu. Ja sam ti na krštenju ime dao. Zar tako poganiš obraz očev. Idite svojim putem, a nas, molim te ko Boga,ostavite na miru.”
Stojan se samo naceri na ove Muhamedove riječi, izvadi iza pojasa podugačku kamu i lijevom rukom uhvati za učkur Meriminih dimija. Sijevnu sječivo i dok si trepnuo okom, dimije se rascijepiše otkrivajući zgrčene, bijele butine, čije linije i u takvom položaju izazvaše bljesak u očima bradatih spodoba. Njen muž Adnan ne izdrža. Ne razmišljajući o posljedicama, skoči i baci se prema najbližem vojniku, svom nekadašnjem školskom drugu iz Bijeljine, kojeg je odmah prepoznao, ali to nije smio pokazati. Kratak, rezak rafal zagluši sve u prostoriji, a Adnan kao da udari u nevidljivi zid, zastade u pokretu, uhvati se za grudi i pade na pod, pod noge starijoj braći. Dok mu je kroz zgrčene prste liptala krv, a u očima se gasio život, on kroz pomodrjele usne šapatom protisnu samo jednu riječ:
“Mee..rii..ma.”
Svi su u prostoriji za trenutak stajali kao skamenjeni, kao da je vrijeme za trenutak stalo, a onda Stojan prekinu tišinu neuobičajeno prijetećim glasom:
“Vodi ovu stoku napolje. Završ’te s njima po kratkom postupku. Nemoj da vam ko pobjegne, jer ću onda ja vas poklat’ k’o telad.”
Ova naredba pokrenu vojnike u šubarama i oni počeše, prvo djecu, pa onda i odrasle gurati prema ulaznim vratima. Izbezumljeni od straha, potpuno zatečeni razvojem situcije Ferhatovići, omamljeni i užasnuti onim što se upravo dogodilo, dopustiše vojnicima da ih skoro bez otpora izvedu u dvorište.
Za trenutak zaboravljena od svih, Merima se, grčeći na podu, primicala otvorenom prozoru, kroz koji su probijale zrake proljetnog sunca. Još uvijek držeći ruke na grudima, vrebala je priliku da skoči na prozorsku dasku i pokuša pobjeći niz padinu, koja je vodila sve dole do šume i koja joj se u tom trenutku učini kao jedini spas. I upravo dok se bešumno ispravljala uza zid pored prozora široko otvorenih tamnih očiju, u kojima se ogledao neizmjeran strah, Stojan se okrenu i ugledavši je, riknu kao junac i baci se prema njoj.
“Nećeš bulo, majku ti *****. Ti si danas moja i božija.”
Pritisnuvši je težinom svog ogromnog tijela, dašćući , nastavio je da govori:
“Pet godina ja gledam te tvoje sise i bedra i znojim se noćima. Uhhhhh majku ti ***** ogreba me.”
Izmahnu desnom rukom i šakom je udari po licu. Grčevit trzaj prođe Meriminim tijelom, a od siline udarca zamalo izgubi svijest. Udarac koji je uslijedio sa druge strane zateče je nepripremljenu i bljesak bijele svjetlosti uvede je u stanje potpune, spasonosne obamrlosti. Stojan, dašćući od neskrivene želje, pocijepa joj i posljednje ostatke odjeće i zaroni u nju.
Za to vrijeme u dvorištu Ferhatovića, kao uostalom u cijelom Grabovcu, tutnjali su rafali, vrisak je sustizao vrisak, a krvnici su, ne obazirući se na to, radili svoj krvavi posao. Kada su ga izgurali iz kuće, Muhamed, znajući da je smrt neizbježna i ne želeći je čekati skršenih ruku, skoro nadljudskim glasom viknu:
“Bježite djeco”, istovremeno, naglo skočivši ustranu i zaklonjen hambarom i koševima za žito, potrča prema šumarku, koji se protezao udesno pored njegove kuće skoro dodirujući seoski put, u pravcu Miloševca. Rafali koji su uslijedili dadoše mu krila i tek kada je, nekim čudom, neozlijeđen stigao u spasonosni polumrak šume, zastade i okrenu se prema kući. Iako je bio poprilično daleko, skamenio se prizorom koji je ugledao. Njegovo dvorište, koje je samo prije tri dana sređivao sa svojim sinovima, bilo pokriveno nepomičnim tijelima, a njegove dojučerašnje komšije iznosile su iz kuće namještaj i pokućstvo i tovarile na unaprijed pripremljen traktor. Bacivši pogled prema selu, ugleda kako se iz nekoliko kuća vije crn gust dim. Pucnjava je bila skoro prestala. Tek tu i tamo čuo se poneki pucanj i usamljeni rafal.Vraćajući dah i smirujući srce koje je udaralo kao ludo, došavši mu pod samo grlo, spusti se na koljena, obgrli rukama kvrgavo, iskrivljeno stablo graba, zaplaka u nemoćnom bijesu. Na njegove oči pobiše mu cijelu porodicu. Za šta više da živi? Sve što je imao i stvarao čitav život, nestalo je u jednom jedinom času užasa i bezumlja. Sručiše se na njega sva zla i nesreće ovog svijeta. I to na lijepi Bajram.
“Allahu dragi čime sam to zaslužio?”
Misli su mu sustizale jedna drugu, obijale se o prazninu u njemu i ostajale bez odgovora. U trenutku je poželio da krene prema kući, da skonča tu na svom dvorištu, na svojoj djedovini. I dok se polako ispravljao, još uvijek se pridržavajući za stablo graba, predomisli se. Ne, neće tako umrijeti. Skloniće se dublje u šumu i skovati osvetu.
“Stojane, Stojane, crn ti obraz i ovog i onog svijeta. Ugasiću i ja tvoj pogled, kao što si ti mojim najdražim. Allahu dragi, daj mi snage i poživi me do tog trenutka, a onda ti se predajem.”
To mu na trenutak razbistri misli i umiri ga. Ponovo je imao cilj u životu.
Kružeći šumom kao ranjena zvijer, ne ispuštajući iz vida svoju kuću i imanje, sačeka noć. Pod zaštitom mraka, praćen blijedom svjetlosti mladog mjeseca, uputi se svojoj kući. Ono što je tamo zatekao, ponovo ga je skamenilo. Svi, ama baš svi, bili su mrtvi. Ni djeca nisu pošteđena. Išao je od jednog do drugog, milovao ih po licu, zaboravljajući na prostor i vrijeme i poluglasno učio molitve. Najduže se zadržao pored zgrčenog tijela svog najmlađeg unuka, čije su oči bile uperene u zvjezdano nebo, kao da se još uvijek čude, ne razumijevajući šta se to dešava.
Nije imao vremena da ih ukopa, noć je bila kratka, a pred njim mnogo posla. On više ne pripada sebi. Zatočnik ima samo osvetu. Nju i ništa više. Uđe u kuću, poluslijep i gluh za sve, dotetura u sobu u kojoj su prije samo nekoliko sati sjeli za bajramsku sofru. U uglu, pod prozorom ugleda golo Merimino tijelo i nehotice skrenu pogled. Još uvijek držeći glavu okrenutu u stranu, pronađe neku deku i krenu da je prebaci preko unakaženog tijela.. Pogled mu se nehotice ote i on svrnu pogled prema podu. Od onoga što je vidio na trenutak mu se zamuti svijest. Stajao je kao opčinjen ne uspijevajući skrenuti pogled niti sabrati misli. Iako je mjesečina bila veoma slaba, primijetio je da je tijelo nesretne žene bilo svo u modricama. Jedna dojka bila je odsječena i stavljena joj u usta, dok je desnom rukom pridržavala drugu, na kojoj su se pod tracima sablasne plavičaste mjesečine, vidjeli tragovi zuba, koji su očito grizli bešćutno i sa mržnjom. Rez na stomaku protezao se poprijeko i završavao na slabinama. Položaj butina i tamne, podlivene modrice govorile su da se na njenoj mladosti nije iživljavao samo Stojan. Drhtavim rukama prebaci deku preko snahinog tijela i klecavim korakom uputi u svoju sobu. Na rafi pored samog zida, gdje četnici nisu zavirili, pronađe svoj nož “šarac”, poklon od oca na dan kad je napunio osamnaest, koji godinama nije uzimao u ruke i vadio iz tvrdih kožnih korica. Strpa ga za pas i nečujno se uputi u šumu. Poznatim stazama prikradao se prema Miloševcu, u kojem je trajalo slavlje zbog uspješno obavljenog prepada na Grabovac.
Šuljajući se kao ranjena zvijer, Muhamed se primicao Stojanovoj kući iz koje se čula najveća galama i vriska. Kroz otvorene prozore odjekivala je pjesma :
“Od Topole, od Topole pa do Ravne Goresve su straže, sve su straže đenerala Draže…”
To mu omogući da se neopažen privuče kući i pod okriljem mraka dođe pod sam prozor. Zaustavljajući disanje, baci pogled u sobu. Stojan je sjedio na čelu dugačkog “slavskog” stola, pred njim se nalazilo pečenje i rakija. Zasukanih rukava i raskopčane sivomaslinaste vojničke košulje na širokim prsima, već dobro zagrijan rakijom, on je vodio pjesmu, a jednolična melodija, sličnija vučjem zavijanju nego ljudskom glasanju, odjekivala je cijelim selom. Muhamed se vrati u sjenu i zastade za trenutak da povrati dah i smiri kucanje srca. Za to vrijeme grozničavo je razmišljao šta da uradi. Dok je išao prema Miloševcu, vođen željom za osvetom, uopšte nije razmišljao o načinu kako će to izvesti. Da je imao pištolj ili pušku, jednostavno bi naciljao u ta široka, razdrljena prsa i povukao okidač. Ovako, morao je smisliti nešto drugo i to brzo, jer postojala je opasnost da svakog trenutka neko izađe iz kuće i zatekne ga pod prozorom. Nije žalio što će poginuti, ali nije htio da se to dogodi prije nego što ostvari svoj naum. I upravo dok je u njemu sazrijevala odluka da uđe na glavna vrata i koristeći opštu zbunjenost pritrči Stojanu i zarije mu “šarac” u stomak, ulazna vrata se otvoriše i u mlazu svijetlosti, koja je dopirala iz hodnika, on ugleda Stojana kako, lica zajapurenog od alkohola, ide preko dvorišta prema vanjskom zahodu.
“To je to”, pomisli Muhamed, “Allah mi daje priliku.”
Ne časeći ni časa, odlučno čvornovitim, težačkim prstima stisnu hladnu dršku “šarca”, nečujno se, obilazeći kuću s druge strane i on uputi prema zahodu. Kada ga je od zgradice sklepane od grubih, pocrnjelih dasaka dijelilo samo nekoliko koraka, još jednom spomenu Allaha i šapatom izgovarajući ”Bismillah”, potrča i naglim, odlučnim pokretom otvori drvena vrata. Iznenađen, sjedeći na improvizovanom drvenom sanduku, koji je predstavljaju zahodsku šolju, Stojan samo razrogači oči, a tanko oštro sječivo vrelinom mu zapara po nadutom, dlakavom trbuhu. Muhamed nastavi da zabada sječivo ”šarca” u mekano meso, iznova i uvijek iznova, slijep i gluh za sve oko sebe sebe. Nije vidio kada se ugasilo svjetlo u zabezeknutim Stojanovim očima, kako je glava klonula na prsa i prestalo krkljanje iz debelog, zadriglog vrata. Nije čuo ni kako se otvaraju vrata iza njegovih leđa, kako neko panično viče:
“Ljudiii, ubiii nam ****** Stojana !”
Sve se to za njega dešavalo u nekom drugom svijetu. U ovom, sadašnjem, samo njegovom, on je izvršio ono što je nanijetio, sklapajući oči svom najmlađem unuku i ništa mu više nije bilo važno.
Nije čuo ni rafal, samo je u jednom kratkom djeliću sekunde osjetio oštar bol u leđima i onda je svega nestalo.
Sve se pretvorilo u crno beskrajno ništavilo.
Posljednji od Ferhatovića,Emir Ferhatović.Najmlađi sin Muhamedov svjedok užasnog zločina nad njegovom familijom herojski je poginuo na zauzimanju kote -Mala Jelica..Odlikovan od generalstaba Armije BiH ordenom za hrabrost ,,Zlatni ljilja,,
Ferhatovići više ne postoje.Njihova je loza pogibijom Emira Ferhatovića potpuno zatrta.

Share.

Leave A Reply