KAKO SU ME UBILE MOJE KOMŠIJE::.

Pinterest LinkedIn Tumblr +

 

Zovem se Amir Forić i ja sam Bosanski Šehid .
. Te 92 godine punio sam 12 godina.Jedinac sam svojih roditelja Safeta i Nermane.Dijete sam koje voli školu,voli da se igra.Često sam iz svojih Kamičana išao svome djedu u susjedno selo da se igram sa djecom jer ih je bilo više.Odmah iznad našeg sela su živjeli srbi i tu je bilo djece koja su sa nama išla u školu i skupa smo se igrali na livadi ispod bukove šume.
Već mjesec dana moji drugovi srbi iz drugog sela ne dolaze da se igramo,nema ih ni u školu .Mi djeca nismo to razumjeli,sva ta dešavanja.Sve te čudne kamione maslinaste boje koji su prolazili i te vojnike koji su u njima galamili a ponekad i pucali iz svojih pušaka.Mama i babo su vremenom bili sve zabrinutiji,vidio sam to na njihovim licima.Mam je govorila da bi trebalo da idemo kod njenog brata u Ključ,da je tamo sigurnije.Babo je samo ćutao i gledao negdje kroz prozor.
Čuli smo da se u Prijedoru dešavaju čudne stvari.Čuli smo od starijih koji bi često stali pored svojih kapija da pričaju o tome.Vidjeli smo da su svi zabrinuti.Nekako je sv eizgubilo tih dana svoju čar.Ni mi se više nismo igrali,nismo se družili.Iz nekog straha roditelji su nas držali u kući zatvorene.Svjetla bi se noću rano gasila ,a i ako bi bila upaljena prozori su bili prekriveni debelim dekama.
Sjećam se bio je 16 juni.Jutro je bilo prelijepo.Babo je bio u štali kod naših krava dok nam je majka spremala doručak.Sjedio sam na stolici pored naše česme i duboko udisao miris tek procvale komšijine lipe.Odjednom se iznad mahale začu brujanje nekih vozila,čuli smo pucnje ,vrisku,galamu.Majka je otrčala iz kuće i brzo se vratila.Dragi Safete vojska upala u seo,eno odvode narod.Babo je istrčao iz štale i otrčao u kuću.U ruci je držao svežanj novčanica .Istog momenta se začulo vozilo koje se zaustavilo sa druge strane naše tarabe.Čulo se zveckanje i neko tupo udaranje,a onda u našu avliju upade uz galamu pet ili šest vojnika.Bili su raščupani,bradati i prljavi.Dje ste Balije vikao je jedan,ja sam stajao kao ukopan na sred avlije.Ajmo oružje na sunce odmah,daj pušku.Babo im je govorio da nema nikakve puške i u jednom momentu je onom naj krupnijem pružio onaj svežanj novčanica.Bradati vojnik je zastao a onda iznenada udario puškom u stomak babu .Sve one novčanice su se raspršile po avliji.Prosiktao je kroz zube ,,jebale te tvoje prljave baliske pare da te jebale,,.Preturali su po kući i onda izašli.jedan mršavi viknu ,,kupi ih,,.Majka poče da plače i da moli.Uzeše me ispod miški i počeše gurati ispred sebe.Zamnom su vodili babu.Ispred kamiona ga onaj isti bradati vojnik još jednom udari puškom u glavu.Ubaciše nas u kamione i krenusmo.Na izlazu iz sela sam vidio kako onaj kamion u kom je bio babo ode u drugom smjeru od nas.Bojao sam se,tresao sam se od neke zime iako je bilo sunce.Zaustavili smo se ispod neke šume gdje su vojnici razgovarali ,a onda smo opet nastavili.U kamionu je bilo još ljudi iz našeg sela.
A onda sam prepoznao Đonlagiće,tu sam bio sa babom kad je od jednog čovjeka uzimao ovce.Izvedoše nas iz kamiona i poredaše pored ceste.Onaj mršavi viknu ajmo bando naprijed i sagni glavu.Išli smo putom do proširenja u središtu sela.Tada sam ispred sebe ugledao četri ili pet ljudi iz susjednog sela,bili su to očevi od dječaka koji su išli samnom u školu.Išli smo cestom i moje noge su po krupnom kamenu prokrvarile,svoje papuče sam već odavno negdje usput izgubio.
Zaustaviše nas u avliji jednoj velikoj.Gledao sam u one ljude,sigurno će me prepoznati,dobro me poznaju.Pa njihovoj djeci je moja majka kriške sa đemom mazala i mlijeko sipala.Jedan od njih je gledao u nas.Rekoše da se okrenemo prema kući.Ljudi pored mene su učili na sav glas.Ja sam bio izgubljen,u stomaku sam osjetio neku prazninu .A onda je odjeknuo prasak,osjetim bol i grč.Pao sam,negdje u tamu.Bol je prestala Ubili su me.Ubili su me dva dana prije mog dvanaestog rođendana.Prevrću nas nogama i psuju,jedni pjevaju i polivaju nas alkoholom.Odatle su nas prenijeli preko ceste i pobacali u jedan široki kanal i zovnuli neke ljude da nas zatrpaju.Dok su nas zagrtali smijali su se i puštali muziku iz zvučnika na kamionu.Zagrnuli su nas i otišli.Nije prošlo mnogo onda su ponovo ti isti ljudi sa još nekim drugim došli i ponovo nas iskopali i odvukli na drugo mjesto.To mjesto se zove Tomašica.Tu sam našao i svoga babu i majku i mnogo svojih prijatelja i komšija.Dugo sam se pitao i još uvijek nisam našao odgovor zašto su nam to naše komšije uradile.Zašto su nas ubili,pa nas zakopavali,pa otkopavali,pa onda ponovo zakopavali.Mi im nikad ali nikad ništa na žao nismo učinili.Mi im to nikada nećemo zaboraviti,a nemojte ni vi.Nemojte zaboraviti ni nas,ni ono što nam se desilo.Jer ako zaboravite i vas će ubiti,pa zakopati,pa otkopati ,pa ponovo zakopati……….

Share.

Leave A Reply