KAUBOJI MAMUZAJU „MRTVOG KONJA“: Ameri su otjerali Silajdžića iz politike zbog unitarizma, a ne smiju sankcionirati Dodika zbog separatizma!

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Šta je to anahrono bilo u politici Harisa Silajdžića što nije bilo u duhu liberalnih demokratskih evropskih ideala, pa se ipak usljed prijetnji i ucjena morao prisilno povuči sa političke scene?!

Šta smo ono sve čitali unazad mjesec dana od medijskih sponzoruša kako se Amerikanci spremaju smjeniti trojicu lidera u BiH, dodajući im uvijek sufiks nacionalistici, pa potom da spremaju crne liste i opake sankcije; licitiralo se imenima par desetina političara i njihovih tajkuna, čak se spominjao i jedan dan- četvrtak itd. Nezaobilazno ime svih tih proročanskih analiza medijskih sponzoruša bio je zvanični nacionalni vođa, iliti vožd bosanskih Srba Milorad Dodik kojeg su optuživali da je izazvao krizu koja je mogla izazvati rat.

JEFTINE AMERIČKE SAPUNICE

Uprkos svemu Dodik je nesmiljenom žestinom podvikivao na Amerikance, prsio se i čikao ih da ga sankcioniraju. Na stranu što je skoro vodeće svjetske analitičare naveo na zaključak da je Bosna i Herecgovina na ivici građanskog rata i što je polučio pobjedu na East Riveru kada je preko Rusije oenmogučio novoizabranom Visokom predstvaniku za BiH Cristianu Scgmidtu da se obrati pred Skupštinom UN-a, on se vrlo drčno šepurio pred kamerama sa pozom „ne može mi niko ništa, jači sam od Amerike“.

Tek kada je visoki američki izaslanik za Zapadni Balkan Gabriel Escobar nakon sastanka sa Miloradom Dodikom rekao da rata neće biti jer ovaj povlači svoje sepratističke odluke, višemjesečno napumpavanje psihozom i strahom od rata se rapršilo kao mjehurić od sapuna. To što se tvrdilo da je Dodik prešao „crvenu liniju“ u destrukciji države, već je zaboravljeno iako on sam ne spušta gard pa nakon sastanka sa Escobarom puca od ponosa što mu „ne može niko ništa“.

Ovo je već mali milion puta ponovljena situacija poput jeftine američke sapunice koju reprizira neka trećerazredna televizija u nedostatku drugog programa. To što još te reprize jeftine američke serije još Bošnjacima preporučuju kvazi analitičari predstavljajući glavne „glumce“ kao pozitivce, ne znači da će gledaoci više „upaliti televiziju“. Narodu su dokundisale i jeftine serije i „glumci“ i televizijski smarači poput Erola Avdovića, Zijada Bećirovića, Dušana Janjića i inih drugih kvazi analitičara.

MAMUZANJE „MRTVOG KONJA“

Za razliku od sarajevske medijske žabokrečine i zaglušujućeg kreketanja medijskih žaba(ra), u svijetu se sve više pojavljuje glasova i kritičkih analiza jeftinih američkih sapunica u kojima se „glumci“ portretiraju kao politički negativci.  I ranije su zapadni analitičari hrabrije ukazivali na političke negativce iz redova međunarodne zajednice u BiH, poput Phillipea Leroux-Martinea koji je 2104. napisao knjigu “Diplomatsko suzbijanje pobune”. Ova knjiga je skoro proračunski nagovjestila političku putanju Milorada Dodika koju mu je trasirao tadašnji Visoki predstavnik za BiH Miroslav Lajčak. To čak ni Dodik ne krije kad citira samog Lajčaka koji je svoj prijevremeni odlazak iz BiH opravdao kako ne želi „jahati mrtvog konja“.

Dakle, svjetski mediji koji su se iskreno bili zabrinuli da se u BiH ne ponovi rat, shvataju da ih je Dodik opet nasamario i „povukao za nos“ pa stoga u čudu posmatraju njegovo likovanje da je iz krize izišao da mu „dlaka s glave“ nije falila. Opravdano sumnjaju da li neko, osim Vladimira Putina, stoji iza njega i da s njim skupa režira ovakve krize. Zar je moguće da se Dodik koji je osvanuo na naslovnicama glavnih svjetskih medija izvuče samo na osnovu obećanja da će povući nekoliko opasnih seperatističkih odluka koje je bio najavio, a koje bi prema svim procjenama izazvale nasilje i sukobe u BiH?!

Kad se već vraćamo korijenima političke krize u BiH, koje prema svjetskim nalaitičarima sežu u vrijeme Lajčaka, neminovno je prisjetiti se prvog čovjeka koji se suprostavio Dodikovom sepratizmu Harisa Silajdžića. Gdje je danas taj čovjek? Doima se da je on u zasluženoj političkoj mirovini, a nije tako! On je, zapravo, prisilno odstranjen iz političkog života. Morao je abdiocirati usljed prijetnji i ucjena i prepustiti kromilo nacionalne bošnjačke politike Bakiru Izetbegoviću. To što sam Silajdžić neće nikad javno priznati da je bio izložen brutalnoj odmazdi što je srušio tzv. Aprilski paket, stvar je više osobne sujete nego procjene da to nije mudro otkrivati. Sama činjenica da je Izetebegović prihvatao sve sporazume sa Dodikom, od Aprilskog paketa do Prudskog sporazuma, te da je kritizirao Silajdžića koji je ulazio u političke konflikte sa Dodikom, dok se on preporučivao kao čovjek dijaloga, što se danas može vidjeti na svim njegovim televizijskim nastupima iz tog vremena, dovoljno govori o njegovim zabludama, ali više govori o počecima scenarija za danšnju akutnu političku krizu u BiH. Mnogo je danas ljudi koji žale što je Silajdžić srušio Aprilski paket jer naivno vjeruju da bi bilo manje mogućnosti za blokadama državnih institucija pa bi Dodik, a posebno Dragan Čović imali drugačiju politiku. Kako god bilo, Silajdžićev glavni grijeh možemo definirati političkim unitarizmom. A zašto bi to bio politički grijeh? Da li je Silajdžićev opći politički narativ i po čemu odudarao od narativa lidera zapadnih liebranih demokratskih država, kad su u pitanju slobode i ljudska prava? Taj čovjek je dao stotine izjava i intervjua zapadnim medijima, pa da li se neko sjeća da je dao neku ksenofobičnu izjavu koja bi bar tuknula na vokabular radikalno političkog islama? Ne!

A na šta liči Dodikov vokabular, ko su njegovi politički idoli, izlišno je govoriti. Zato je više nego čudno da je nad Silajdžićem izvršena politička odmazda, dok se Dodiku sve tolerira i da zapdni moćnici u BiH imaju dvostruke aršine kad su bošnjači i nebošnjački političari u pitanju. Zar ne?!

(TBT, Tim za analitiku)

Share.

Leave A Reply