Koliko brinemo jedni o drugima

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Ovih dana je aktuelna tema hidžra. Uglavnom svi komentari, postovi odnose se na preseljenje Muhammeda a.s. i muslimana iz Mekke u Medinu.  Malo ko kazuje o međusobnoj ljubavi muslimana koja je tad ispoljena. Ensarije su spremno dočekale muhadžire iz Mekke i s njima dijelile i zadnji zalogaj kruha?

Nije bilo zavisti, zlobe, međusobne mržnje. Samo ljubav i ime Allaha! Gdje smo mi tu? Ko su naši MUHADŽIRI a ko ENSARIJE. Treba li nam tegoba i belaj da se počnemo zbližavati. Podijeljeni smo do bola. Prve podjele kreću po regijama gdje Bošnjaci žive.

Imamo Sarajlije, Krajišnike, Hercegovce, Sandžaklije, dijasporu, Tuzlake… U regijama se dijelimo na gradove. U gradovima na MZ, mahale, sela, u njima opet na prezimena. O podjelama po političkoj osnovi da ne govorimo.

Dobro smo kao narod ikako i opstali.  Međusobno smo solidarni uglavnom u nevolji. U dobrom nas obijest i pohlepa obuzmu. A upravo tad bi trebali pomagati jedni druge i jačati.

Evropa u svom svom nemoralu ušla je u naše društvo. Spremni smo na tastaturama sve kritikovati. U stvarnosti smo kukavice koje čuvaju neke svoje sitne šićare.

Sve se svelo na interes. Od prijateljstava, pomaganja međusobnog pa do brakova. Interesi kratko traju, zato nam društvo i puca po svim šavovima.  Djecu nam odgajaju društvene mreže dok se roditelji prepuštaju strastima.

Vjera se polako gubi. One vrijednosti koje Islam zahtijeva zbog nedostatka vjere se gube. Tonemo kao društvo. Ne treba nam nikakva agresija s vana da nas uništi. Uništavamo sami sebe. A nesretni smo. Nesretni smo u dubini naših duša naivnih, bošnjačkih.

A tako malo za sreću nam treba. Samo se vratiti Uzvišenom Allahu, obožavati ga kako je on to naredio i eto sreće. Eto ljubavi. Eto rahatluka? Zar je to toliko teško?

M.R.

Share.

Leave A Reply