Na hadždž biciklom

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Daleke 1964 godine, skromni Mehmet Nešet Öz, iz okoline turskog gradića Adapazar, imao je jaku želju i čežnju da obavi hadždž. Ali, u džepu je imao samo 66 lira pa je odlučio na hadždž krenuti biciklom.

Usput je držao vazove u džamijama koji su po običaju završavali postavljanem sofre, tako veli da mu i nije trebalo puno para.

Kad je stigao na tursko-sirijski granični prijelaz Cilvegözü, granična policija mu kaže da mora posjedovati deviza u vrijednosti 5.000 lira u protivnom ne može proći. Pošto nije imao ni blizu tih sredstava, vraćaju ga sa granice. Međutim, ne odustaje od svog puta te preko livada i miniranog graničnog pojasa ulazi u Siriju i biciklom stiže u glavni grad Jordana, Amman, gdje pravi pauzu od nekoliko dana. Tu se sreće sa turskim hadžijama koji su putovali autobusom. Organizatori hadžža nude mu da s njima nastavi put. Biciklo ostavlja kod poznanika u Ammanu i put nastavlja s njima. Tako stiže u Mekku Mukerremu i uspješno obavlja obrede hadždža. U povratku (zbog nezgode) propušta autobus. Pješke i autostopom nekako stiže u Amman gdje uzima svoj bicikl i nastavlja dalje ka Turskoj.

Nakon prelaska Jordana i Sirije, ponovo stiže na sirijsko-tursku granicu gdje biva uhapšen zbog nelegalnog prelaska granice. Mehmet Neşet je doveden pred tužioca kojem je rekao: “Ako je ovo zločin, otišao sam Bejtullahu nisam išao biti kaurin, radite sa mnom što god želite!” Vožnja biciklom Mehmeta Nešeta Öza privukla je pažnju tužioca na čiji zahtjev snima se fotografija bicikla a poznate novine Hürriyet objavljuju tu fotografiju. Rodbina tako saznaje da je hadži Mehmet Nešet uhapšen, dolaze mu u posjetu i urgiraju da se oslobodi. Nažalost, oslobođen je tek nakon odsluženja 27 dana zatvora. Po izlasku, stavlja svoj bickl u autobus i napokon stiže u svoje mjesto.

Tokom njegovog puta na hadždž u rodnom mjestu su govorili: “Umrijet će na cesti, haber o njegovoj smrti će doći.” Ali, nije umro na putu, kako su govorili.

Noć prije smrti, ušao je u četiri čajdžinice u svom selu, naručio čajeve za sve i rekao: “Sutra je moj bajram.” Sutradan, 19. februara 1976. godine, u jutarnjim satima je mirno preselio u svom krevetu.

Allah se smilovao njegovoj plemenitoj duši. Allah rahmet ejlesin.

 

Share.

Leave A Reply