Odžak-čudo

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Odžak-čudo

Postoji nešto u insanu što mu ne da ni previš tamo ni previš vamo vego baš kako treba, kad se svede sve, na kraju. Pa i ono što tapijom prisvoji kad se sve svede, ne bude njegovo baška, doli onoga ko je sve ovo stvorio.
Ipak, šta je to unutar insana što ga veže posrid srca da sa odžakom nejma šale i da brani to mjesto odakle gori vatra i da se sklanja upravo tude, biva pored ovog silnog neba iznad i on ima komad rahatluka ko i svi.

Izlizanu pustekiju dede pamti ovaj muslimanski svit. Djetinjstvo veže za kožicu, koja je, sušeći se na drvenom vanjskom zidu štale, napokon skrasila i smirila runavu bijelu kosu pod nogama i tijelom skrušenog u pokornosti Onome koji sve tapije svih svjetova ima u svojim rukama.
Kako je vrijeme prošlo čini se da je to, povrh svega, bio jedini dedin odžak, a jedina tapija-drveni bobci široko navinuti da je trebalo stići baška svaki ponaosob s teškom mukom, vehtim prstima ispijenih sušenom zemljom, na objema rukama.

Pribiruć, kopajuć, grijalo se naše muškinje na tom odžaku više nego bilo gdje drugdi. Pet put, nekad i više u dani. Tereti pod kojima je godinama muško svijalo leđa nestajali su čudesno upravo tu, da se insan zapita koja vatra nevidljiva pali sve moguće brige muža-oca-brata i kakva to mora biti vatra da u njoj sagori sve ovosvjetsko od čega insanu nutrina gori.
Čudo.
I prošao je vakat. Došao neki novi. Došle neke nove pustekije. Bez runa. Gole. Da golije ne mogu bit. Ali odžak opet grije. Nije bilo do pustekije. Ni do muškinja. Ni do bobaka široko nanizanih, biva da imaju rahatluka u istom nizu.
Vego je do odžaka koji grije sve pustekije svijeta, ma kakve one bile.

Đenana Bajraktarević

Share.

Leave A Reply