PAKLENI PLAN 🤔 Bezimeni narod – NEOPREDJELJENI Komunistička podvala – MUSLIMANI

Pinterest LinkedIn Tumblr +

 

VRATIH SE NA PLANU ! Autor: Nadira Avdić Vllasi (BalkanPost)

Ko smo mi?
Ko sam ja?
Ima li nekog Bošnjaka u Bosni koji sebi, u proteklih više od stotinu godina, nije postavio to pitanje?
Skoro su svi, i pored srpske propagande, partijskih odluka, onoga što su učili u tuđim školama, znali da nisu ni Srbi, ni Hrvati, ni Crnogorci, ni Slovenci, ni Makedonci… Ogromna većina, (izuzev članova Saveza komunista, koji su dobijali posebnu direktivu kako bi se što prije asimilirali), izjasnili su se, zapravo se nisu izjasnili ni za jedan od ponuđenih odgovora, već su ostali NEOPREDJELJENI.. Tako su jasno pokazali svoj stav da ne pristaju ni na jedno od ponuđenih tuđih imena. Bolje da budu ništa nego ono na šta su ih prisiljavali da pristanu iako to nikada nisu bili. Tako je u Bosni, u proteklom stoljeću, njen najbrojniji narod bio bez imena. Bezimeni narod. Ljudi! Gradjani! NEOPREDJELJENI. Tek nakon te “pobune” na popisu 1971 dobili su status naroda. Ali, opet podvala. Nisu Bošnjaci vec Muslimani.
To, NEOPREDJELJENI, bio je najjači otpor i odgovor velikosrpskoj politici nestanka i asimilacije Bošnjaka muslimana. Taj odgovor nisu dali intelektualci, ni vjerski krugovi, ni političari koji su uvijek najviše brinuli za sopstvene interese, već obični ljudi, narod, Bošnjaci.
Nakon Austro-Ugarske okupacije Bosne 1878-e, Bošnjaci u Sandžaku, na Kosovu, u Makedoniji, pa čak i u ona mala dva sela kod Dursa, u Albaniji, živjeli su i dalje pod Turskom još oko 35 godina, sve do 1912-e. Ti Bošnjaci, izvan Bosne, sačuvali su sjećanje na svoje etničko ime koje je od srednjevjekovnog Bošnjani, zadržano kao Bošnjaci. (Svi su narodi pravili te razne varijacije sa etničkim imenom tako da su i Srbi prestali biti srednjevjekovni Srblji i postali Srbi. Ime Srblji je zaboravljeno).
Bošnjacima u Bosni, još od Austro-Ugarske okupacije, kao i za vrijeme Kraljevine SHS i svih Jugoslavija, etničko ime povezano sa Bosnom, kao i ime njihovog bosanskog jezika, bilo je zabranjeno.
U toj uređenoj velikoj državi, Austro-Ugarskoj, kao i u onim kasnijim, popisivani su Bošnjaci pod čudnim imenima, kao Muhamedanci, muslimani, kasnije Jugosloveni, Srbi, Hrvati… Ali nikada ne kao Bosanci, niti Bošnjaci, niti Bošnjani. Sve u vezi njihovog identiteta nije moglo imati ni slovo B.
Zapravo, brisala se svjesno njihova veza sa Bosnom. Pravoslavni Bošnjaci, na nagovore i djelovanja iz Srbije, prihvatili su na popisima ime Srbi, Bošnjaci- katolici su prihvatili ime Hrvati, a onda su zajedno, uz pomoć moćnih evropskih sila, zabranili Bošnjacima muslimanima da oni zadrže svoje ime kojeg su se njihovi sunarodnjaci odrekli. Kakav pakleni plan!
Tako su iz Bosne izbrisani Bošnjaci iako su fizicki postojali. Europa je dala dozvolu za genocid susjedima zainteresiranim za otimanje teritorije BiH.
To se može objasniti tek kada se prouče planovi, strategija i politika stvaranja Velike Srbije.
Poslužilo im je, u jednom periodu, ime Jugoslavija i to sve do usvajanja Ustava 1974 kada im je postalo jasno da od Velike Srbije nema nista. Zato su velikosrpski stratezi SANU i SPC, nezadovoljni, krenuli u pretvaranje Jugoslavije u Srboslaviju poslije Titove smrti. Objavili su Memorandum SANU, stavili JNA pod svoje i onda krenuli da unište Jugoslaviju, da okupiraju teritorije manjih republika i pokrajina. Krenuli od okupacije Kosova 1989. i stigli do bombardovanja 1999 i nezavisne republike Kosova 2008.
A BiH je, po njima, trebalo da bude neko prelazno rješenje i zemlja iz koje će nestati Bošnjaci u etničkom smislu, a kasnije postepeno i Muslimani i muslimani u vjerskom smislu.
Danas je tako jednostavno razumjeti kako se velikosrpska strategija prilagodjavala i mijenjala u razlicitim okolnostima, u ratu i u miru, ali taj put je bio prikriven, zamagljen, prekriven lažima, ideologijom, propagandnom, naukom, kulturom, tradicijom…svim i svačim. 1/3 pobiti, 1/3 protjerati, 1/3 asimilirati.
Bošnjaci o Garašaninu, savremenim SANU planovima srpske politike, ništa nisu znali. I da su znali, šta su mogli? Pred odlazak Turske, bili su desetkovani, najprije nakon sloma pokreta za bosansku autonomiju 1850. Zatim su dobili jak udarac od Austro-Ugarske, jer su branili granice Turske. Iz Beča je stigla surova poruka da samo kršćani mogu živjeti u okupiranoj Bosni i Hercegovini. Mnogi su krenuli ka Turskoj.
Njihovo herojstvo se okrenulo protiv njih.
Kakva tragična sudbina jednog naroda koji su svjetski močnici otpisali, proglasili nepostojećim. Susjedi su to radili zbog pretenzija na teritoriju njihove zemlje, Europa zbog njihove vjere, izbrisani su iz savremenog spiska evropskih naroda…Tema za umjetnike, za književnike, pjesnike, režisere…
Ipak, pokazalo se da je teško uništiti jedan narod čak i kada mu se dekretom, što je presedan u Europi, velike sile oduzmu ime. Pa i kada je za genocid nad tim narodom, koji je sa manje ili vise intenziteta trajao, (prema svim njegovim definicijama), bilo toliko zainteresiranih. Najprije Srbija, pa i Hrvatska, Rusija, Vatikan, Austro-Ugarska, a drugi europski močnici su “trljali ruke”, da se na “demokratski” način riješe europskih muslimana. Srpska agresija 1992 je bila završna faza ove velikosrpske strategije.
Bošnjaci su pružili neočekivan otpor moćnoj JNA, odnosno srpskim, a kasnije i hrvatskim snagama. Uspjeli su vratiti svoje ime, ali ipak, do kraja, nisu odbranili Bosnu. Jer, komadanje, uništavanje BiH još traje u miru, preko nametnute, genocidne Republike srpske(RS), odnosno etnički očišćene polovine BiH koja je proglašena budućim dijelom Velike Srbije. Ako je nešto srpsko, mjesto mu je u Srbiji?! A zna se da u Bosni ništa nije bilo i ne može biti samo srpsko.
Jednostavno, svi se u regionu moraju suočiti sa ovom ogoljenom istinom da bi se mogla graditi budućnost..
Srbija treba javno i suštinski da odustane od velikosrpskih planova umjesto formalnih izjava pri čemu i dalje daje, još i dan danas, priznanja i odlikovanja njenim protagonistima. Jer, velikosrpska predstava je odigrana. Zavjesa je dignuta.
Upaljena su svjetla u demokratskoj Europi koja mora odustati od genocida na svom tlu ili od same sebe.
Velikosrpsku strategiju, još od Garašaninovog Načertanija iz 1844 do Memoranduma SANU, sve velikosrpske programe i naćine djelovanja u tom pravcu, treba tek izučavati. Na fakultetima, u školama…Ono osnovno dobro je da zna svaki intelektualac i student, pa i srednjoškolac u sadašnjoj BiH, bez obzira na etničku pripadnost. Jer svi građani Bosne imaju pravo da znaju, da razumiju neposrednu i dalju prošlost i da bi mogli zajedno sačuvati Bosnu za sve koji je vole i žele da u njoj lijepo, dobro i sigurno žive.
Ovih dana pospremam ladice svog djetinjstva i mladosti, podsjećam se, preispitujem o onome što još ne znam o sebi i svojima.. Mi Bošnjaci tek sada to mozemo da radimo. Prije su nam govorili da nije važno to što mi nemamo svoje ime, dok su oni ljubomorno čuvali sve svoje. Mi ni djedove nismo pamtili, ni stradanja iz neposredne proslosti. Ništa. Nastala je strašna provalija unutar svake od naših porodica. Rastajanje sa svojim identitetom, svojim jezikom, svojom tradicijom…
Treba da ispunimo praznine, sami o sebi da pišemo, o sudbini nasih predaka. Vrijeme je da saznajemo ono što su skrivali od nas. Svako da uradi ponešto, koliko može, da istraži o svojoj porodici kako bi se kockicama tog mozaika skidali slojevi laži nasih susjeda.
Znači, i ja dugujem sebi da saznam više o porodici svog oca i njegovom porijeklu. Svaka raskrinkana neistina je kao jedan posađeni cvijet na mezarima naših najmilijih.
Odrasla sam u Bijeljini, u majčinoj familiji. O očevoj malo znala. Moj otac, Edhem Avdić, poginuo u 31-oj godini u Njemačkoj kao diplomata poslednje Jugoslavije. Svi su moji i sa majčine i sa očeve strane bili antifasisti. Edhem Avdić je pravo iz sarajevske gimnazije otišao u partizane. Mama je uvijek govorila da moja sestra, koja je ostala bez oca od osam mjeseci i ja sa pet godina, nismo siročad. U Bosni su siročad samo djeca koja nemaju majku. Toliko je onih koji su ostajali bez oca da je to postalo skoro normalno. U Bosni su majke čuvale svoju djecu. Nikada ih nisu napuštale ni drugima ostavljale.
Poginuo je moj otac, kako su nam rekli, u saobraćajnoj nesreći davne 1953. Javili su na radiju i u novinama “Borbi” i “Oslobođenju”. Vratili su mamu Sifu sa dvije kčeri odmah iz Njemačke. I rekli joj da ne smije govoriti sa novinarima! Zašto? Postala sam novinar, ali još ne znam istinu! Poslije su poslali urnu sa njegovim pepelom iako nikoga iz porodice nisu pitali da ga kremiraju. Da li je to bio njegov pepeo? Ne znam. Sahranjen je, sa svim državnim i vojnim počastima kod Lava, na Koševu, u njegovom rodnom Sarajevu. Niko ga iz porodice mrtvog nije vidio. Zašto?
Odakle je bio moj otac Edhem Avdić? Znam da je rođen u Sarajevu i da je njegov otac Ibrahim došao Iz Hercegovine, sa Plane. Jedan kolega mi je nedavno poslao knjigu koju je objavio “Almanah” iz Podgorice o muslimanskim prvacima iz tog kraja u kojoj su i dvije pričice o mom pradjedi Šoboti Avdiću. Piše tu mnogo toga o njegovoj toleranciji i hrabrosti. I da je bio prijatelj sa crnogorskim kraljem Nikolom…No, kad su autori knjiga Srbi, a drugih skoro da i nema, uvijek sve treba primati sa rezervom.
Mi sami, mi Bošnjaci, tragajući za drugim autorima iz Europe, iz Turske, Austrije, Mađarske, iz Vatikana, sa svih strana, treba da pronalazimo istinu o sebi. I o tome zašto je bosanska crkva bila jeretička i progonjena.
Prije izvjesnog vremena, sasvim slučajno, upoznah slikara Nezira Ćorbića u Tuzli. Pruži mi ruku i reče: “ Znam ja tebe Nadira. Mi smo bliski rodjaci. Moja majka je bila Avdićka i pričala mi je o vama. I da ste u Bijeljini.” Iznenadim se i pitam kako smo to rođaci. “Tvoj otac i moja majka su od dva brata djeca.”-kaže. Zapanjila sam se. Ispostavilo se da zna o našoj porodici više od mene. I da je bio na Plani, odakle smo. Tamo je obnovljena poslije rata mala džamija Avdića.
Razmišljam kako je sada sve lakše saznati. I DNK može pomoći. Mi Bošnjaci, zahvaljujući najnovijim metodama istraživanja sada pouzdano znamo da smo najmanje Sloveni, a najviše Iliri. Učili smo drugačije. Sa Srbima i Hrvatima dijelimo samo sličan jezik.Tako su priče o srpskom porijeklu Bošnjaka, zahvaljujući i tim istraživanjima, pale u vodu. Mi smo potpuno različiti narodi na ovim prostorima. Oni su došli iza Karpata u VI stoljeću jer su ih valjda Rusi protjerali, a mi smo bili i ostali u Bosni, starosjedioci.
Zahvaljujuci Neziru, saznala sam da je moj pradjed Šobota Avdić imao tri sina. Kada su počeli srpski progoni u Cenoj Gori i Hercegovini, poslao svoja dva sina sa Plane, da ih zaštiti. Najstariji je bio moj đedo Ibrahim, Ibro, koji je u Sarajevu dobio tri sina, Edhema, Esada, Fehima i dvije kčerke. Drugi sin Šobote Avdića je bio Nezirov đedo Mehmet koji je otišao u Tuzlu. Najmladji Bušo je, kažu, ostao s njim. Toliko zasada. Dosta sam toga saznala i od Safeta Avdića sa Krivače koji je sada u dalekoj Australiji.
Internet je čudo preko kojeg se plasiraju, ali i razotkrivaju laži.. Na proljeće počinjem pravo istraživanje.
Adžo Safet mi je napisao da je poslednji Avdić sa Plane bio Jašar Avdić, ubijen u ovom ratu. Nije imao djece. Komšije su mu ubacili bombu u kuću da bi se domogli njegove zemlje. A koliko su još mojih predaka pobile komšije Babići i ostali, saznaću ovog ljeta. Kao i nešto o stečku na Plani iz vremena starih Bošnjana.
Svi moramo tragati da polako razgrnemo naslage srpskih laži.. SPC laži, SANU laži, srpski lažljivi otac nacije Dobric Ćosić, objasnio je davno da je u interesu srpstva opravdano lagati o drugima, pretvarati se, otimati od drigih, ubijati ih, klati, mučiti… Sve je to nacionalna strategija stvaranje Velike Srbije. Posebno pljačkanje, otimanje zemlje koja nije i nikada neće biti njihova. Jer je ne vole.

Svi treba da tragamo svjesni da je nama i prošlost i budućnost bila zabranjena.

Zanimljivo, istaknuti Bošnjaci ili kako su ih zvali Muslimani, koji su imali ili imaju za žene Srpkinje obično “pronađu” svoje navodno srpske korjene. Tako je Meša Selimović, bježeći od sebe, zbog svoje Darke postao Srbin.

No, uvijek je bilo ljudi koji su prodavali ono što jesu, za ovo ili ono. Ovo je vrijeme u kojem sve, pa i identitet, ima cijenu. Poslednja “nagodba” te vrste je bila 1971-e kada su dozvolili da umjesto svog imena Bošnjaci nadjenu im vjersko ime Muslimani.
Mnogi su se odricali svog naroda kada mu je najteže, odricali se čak i svojih roditelja, majki koje su ih rodile. Takvi ljudi se poistovjete sa jačim, više im se isplati, bolje napreduju…
Znam da je demokratsko pravo svakoga da bude sta hoće, kako on osjeća. To je i izbor.

Opet, mislim, kako mogu da se poistovjete baš sa onima koji su počinili genicid nad njihovim narodom. Osudili ga na nestanak. Da su izabrali da budu Eskimi, Japanci, Šveđani, bilo sta, hajde de, ali Srbi ?! Zato što im je žena Srpkinja. Ili zato što će dobiti neko istaknuto mjesto, dobiti materijalnu korist.

Kakav je to soj ljudi koji mijenja ime na dan smrti svoje majke, kako objasni nedavno Nemanja Kusturica. Tim povodom, sjetih se priče moje mame Sife iz Igala, Herceg Novog. O njegovoj majci, finoj i ljubaznoj gospodji Seni koja se s njom družila. Šetale su, sjedile na klupi pored mora… Murat, njen suprug je pričao da su njegovi porijeklom sa Plane u Hercegovini kao i Avdići. Pričali su o svemu, žalili što je Milošević uhapsio mog supruga Azema, kasnije su strahovali, brinuli zajedno o Bosni. A jedini sin tih dobrih ljudi, Emir, na dan majčine smrti dobrovoljno se pokrstio i postao Nemanja?

Istog dana kada je umrla majka Sena ili Senka, nestao je i Emir, njen jedini sin. Tužna priča.

Žalim te ljude. Meše, Nemanje, pa i njihove Darke, Maje…koje su ih navele da budu šta nisu…

Oni su pravi siročići. Odrekli su se oca i majke, zajedno sa svojim imenom.

“Neću da budem vaš sin, odričem se imena koje ste mi dali i odricem se vaših imena, hoću da budem ono što je moja žena, Srbin.” – da li je to, teta Seni, bivši Emir, njihov princ, sve njihovo, sadašnji Nemanja, šapnuo na samrti i požurio u obližnji manastir da ga pokrste.

Jadan on. Ostaće na kraju sasvim sam. Neće ponjeti sa sobom ni svoju slavu, ni Drvengrad, ni Andrićgrad, ni Mokru Goru. Pamtiće se u narodu iz kojeg je iznikao, po izdaji svoje majke, odricanju od svojih roditelja. Umjesto kao reziser svjetskog glasa. Sta li mu je sve to trebalo?

U snovima, već se vratih na Planu. Vidim da se, kao rijeka ponornica, ponovo pojavila, već drugi put obnovljena, mala dzamija.

Podigao je davne 1602 moj daleki predak Avdo Avdić. Dva puta su je rušili ti Babići i druge srpske komšije. Kusturicini preci?

Ovaj san možda je znak da ću uskoro, Planu, zemlju mojih predaka, vidjeti i u stvarnosti.

Ja, Nadira Avdić Vllasi, kčer Edhema Avdica, najstarija unuka Ibrahima, Ibre Avdića, najstarija praunuka Šobote Avdića sa Plane kod Bileće.

Samo još ta mala, neuništiva, džamija čuva rodni kraj mojih predaka.

(BalkanPost)

 

KOMENTARI NA ČLANAK

Zoran Grubišić:
Datum: 23.03.2015. u 20:31
Ja sam Jugosloven iz Beograda i preksinoć sam proslavio rođenje unuke mog druga Ibrahima i porođaj Sanelin koju sam 22 januara 1992 zajedno sa njim izveo iz porodilšta u Beogradu.Te 92 sam imao 18 god a Ibra 19.Zajedno idemo na katolički božić kod Ivice u Zemun i kod Janka Marčoka u Dobanovce.Četnici ,ustaše i crveni fesovi su za mene fašisti poremećenog uma.Hajde da učimo decu o tom velikom zlu ovog prostora da znaju da ga prepoznaju i da mu se suprostave.Gospođo ja prvi put čitam vaše članke(ove srpske fašiste odavno ignorišem) i zar mislite da bi normalan čovek iz Srbije okrenuo glavu u nevolji.Moj sin je u Sarajevu dvaput bio učesnik fudbalskog turnira na Ilidži.Tarik iz Sarajeva njegov drugar nam je redovan gost i to je tema o kojoj treba da pišete.4 puta u godini dobrovoljni davaoc može dati krv,ja ću dati 5x dobrovoljno u Sarajevu.Ima Sarajlija koje će uraditi isto kao i ja.Baš me zanima kada se ta krv izmeša šta će biti.Možda nastane vanzemaljac,zombi.Možda se dedovi neće više zvati Avdo,Nikola,Ibro,Jovo.Ja mislim da će ostati crvena krv dobrih ljudi.E u ime dobrih ljudi molim vas prestanite da širite mržnju jer mržnja ubija.Pozdrav
Nadira Avdic Vllasi:
Datum: 25.03.2015. u 02:49
Postovani gospodine Grubisicu,
to, o cemu vi pisete, potpuno razumijem.I raduje me sto tako razmisljate. Mi smo bas tako vaspitavani sve dok velikosrpski Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (realiziran od Milosevica, uz opste odusevljenje onih koji su ga birali i podrzavali) nisu zagadili sve federalne jedinice bivse Jugoslavije. Unistili su Jugoslaviju, Bosnu i, najvecim dijelom, Bosnjake. Mozda bas zato sto su oni najbolje naucili tu lekciju o “bratstvu/jedinstvu”.
Mi nismo gledali ko je sta, vec samo kakav je covjek.
Mi smo bili i ostali “dobri Bosnjani” kojima nije vazno kako ih ko zove…
I sta smo dobili? Genocid, zlocine, logore, masovne grobnice…
Sve je to pocinjeno i u vase ime upravo zato sto je takvih kao vi, bilo i ima, jako malo. Nazalost.
Poslije svega, slozicete se sa mnom, mi makar moramo znati ko smo i zasto su nas susjedi ubijali.
Zar vam to smeta?
Naravno, treba da ucimo djecu o onome sto se dogodilo. Da se ne ponovi po ko zna koji put.
Lijepo je to sto se druzite sa Bosnjacima. Ali, zajednistvo je lakse graditi kada svi znaju ko su i medjusobno se uvazavaju i postuju.
Znaci, potpuno se slazem s vama, izuzev poslednje recenice u kojoj govorite o nekoj mrznji u tekstovima.
Hvala sto ste se javili, ali budite ljubazni pa mi objasnite sta vi vidite u mojim tekstovima kao mrznju?
Istina je istina i nikada ne moze biti mrznja.
Srdacno,
Nadira Avdic Vllasi

Atif Turcinhodzic :
Datum: 14.04.2016. u 15:26
Postovana gospodjo Nadira
Bicu kratak ,zaista ste lijpo ovo sve napisali.Srecan sam sto smo bili kratko poznanici .
Srdacan pozdrav
Atif Turcinhodzic -Banjalucanin
edina bajraktarevic:
Datum: 25.04.2017. u 04:22
Postovana G, Vllasi, voljela bih se sa
vama povezati. I ja pokusavam povezati dijelove familje Avdic iz Plene, odakle je moj rahmetli pradjed Camil Avdic i moja baka Fahra Hrapovic ( r. Avdic). Ne znam jesmo li povezani ali moja baka u Zagrebu je znala za vaseg oca kao clana familije (bliskog ili daljnjeg ne znam) koji je vrlo mlad umro. Radim jedno porodicno stablo obje strane moje familije pa ako vas zanima mogu vam poslati ono malo sto sam do sada uspjela sastaviti o tim clanovima( zaista imam vrlo malo za sada). Pozdrav iz San Francisca
Edina Bajraktarevic

Share.

Leave A Reply