RADOSNA VIJEST ZA OSMAN-GAZIJU: Hak Teala je tebi dao sultanat, a cijeli svijet će se naći pod zaštitom tvojih potomaka

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Osmanlije su jedna generacija koja u pogledu odanosti islamu i poštovanja Resulullaha, s.a.v.s., i njegovih vrlih ashaba nije učinila nikakvu grešku. Da ova veličanstvena država nije iznikla iz kakve proste slučajnosti, kazuju nam izvori u osmanskoj historiji: – Osman-gazijin otac Ertugrul-gazija, prije nego mu se rodio sin Osman, jedne večeri je u snu vidio kako iz njegovog ognjišta vri voda i kako ubrzano raste sve dok ne postade ogromno more koje prekri cijelo tlo. Svoj san ispričao je učenjaku Abdulazizu Mustevfiju, katibu seldžučkog sultana Alauddina III. On mu je ovako protumačio san: – Dobit ćeš jedno dijete, a oni što će doći iz njegovog soja vladat će Zemljom! Nakon nekoliko dana na svijet je došao Osman-gazija.

 

OMER FARUK YILMAZ

OSMAN-GAZIJIN SAN

Osman-gazija pohađao je dersove šejha Edebalija iz Karamana, jednog od velikih učenjaka koji su učestvovali u širenju islama na prostoru Anadolije. Jednog dana našao se kao musafir u dergjahu ovog šejha i tu usnio čudan san. Ovaj se slučaj u historijskim izvorima objašnjava na sljedeći način.

Jedne večeri Sultan je bio gost u kući šejha Edebalija. Iza mjesta na kojem je sjedio nalazio se Mushaf-i šerif okačen na zidu. Osman-gazija je čekao da svi zaspu i da odajama zavlada potpuna tišina. Uzeo je abdest, okrenuo svoje lice i tijelo prema Mushafu i ponizno i mirno čekao sve do sabaha. Kad je svanulo, zatvorio je oči praveći se da spava kako domaćini kuće ne bi primijetili ovaj njegov hal. Međutim, u jednom trenutku savladao ga je san.

U svijetu snova, u stanju između budnosti i sna, vidio je kako se iz njedara šejha Edebalija rađa Mjesec i kako ulazi u njegova njedra. Nakon toga, iz stomaka mu je izraslo ogromno drvo, koje je obavilo cijeli svijet; pod njegovom krošnjom se nađe mnogo planina, blistavih rijeka i ljudi. Kada se probudio, Osman-gazija je želio da mu šejh Edebali protumači san.

Nakon kratkog razmišljanja, veliki učenjak mu je rekao: „Radosna vijest, Osmane! Hak Teala je tebi i tvojim potomcima dao sultanat! Cijeli svijet će se naći pod zaštitom tvojih potomaka, a moja kćer će postati tvoja žena.“[1]

NAJAVA OSMANSKE DRŽAVE U HISTORIJSKIM IZVORIMA

Od svih islamskih država koje nastadoše nakon nurli perioda Hulefa-i rašidina, Osmanska država je najcjenjenija. Osmanlije su jedna generacija koja u pogledu odanosti islamu i poštovanja Resulullaha, s.a.v.s., i njegovih vrlih ashaba nije učinila nikakvu grešku. Da ova veličanstvena država nije iznikla iz kakve proste slučajnosti, kazuju nam izvori u osmanskoj historiji: – Osman-gazijin otac Ertugrul-gazija, prije nego mu se rodio sin Osman, jedne večeri je u snu vidio kako iz njegovog ognjišta vri voda i kako ubrzano raste sve dok ne postade ogromno more koje prekri cijelo tlo. Svoj san ispričao je učenjaku Abdulazizu Mustevfiju, katibu seldžučkog sultana Alauddina III. On mu je ovako protumačio san: – Dobit ćeš jedno dijete, a oni što će doći iz njegovog soja vladat će Zemljom! Nakon nekoliko dana na svijet je došao Osman-gazija.

Drugi slučaj nam kazuje o najavi šejha Muhjiddina Arabija sedamdeset godina prije samog osnivanja Osmanske države. U svome djelu Ed-Dairetu’n-nu’maniye fi ’d-devleti’l-osmaniyye spomenuo je ovo pitanje koje je razjasnio iz kur’anskih ajeta služeći se ebdžed-računom. Ovaj slučaj poznat je onima koji znaju za fenomen ebdžed-računa. Osim činjenica koje su iznijete na ovome mjestu, mnogo više privlači pažnju to da je djelo ovako imenovano prije nego je osmanski begluk postojao. Ovo je ujedno i najčudniji duhovni muštuluk vezan za nastanak ove države. U ovom djelu spominje se i to da će prvi halifa iz osmanske dinastije biti Javuz sultan Selim-han i još mnogi drugi događaji.

Još jedan događaj najavio je Osmanlije. U tom periodu u okolini Jenišehira živio je jedan iskreni čovjek po imenu Kumral Abdal, koji je povremeno sa svojim muridima napadao sela nastanjena nevjernicima. Jednog dana Kumrala Abdala sreo je Hidr, a.s., ili je to pak bio neki drugi dobri Allahov prijatelj, koji mu je naredio: – Otiđi Osman-gaziji i kaži mu da mu je Allah Uzvišeni namijenio jednu veliku državu. S obzirom da Kumral Abdal nije poznavao Osman-gaziju, nepoznata osoba kazala mu je i nekoliko znakova po kojima će ga prepoznati. Kada ga je, shodno ovom opisu, Abdal našao i prenio mu muštuluk, Osman-gazija se obradova i reče mu: – Osim ovog mača i ovog pehara u ruci, nemam drugog imetka. Oboje ih dajem tebi. Kumral Abdal ne htjede primiti oba poklona već uze samo pehar. Nakon izvjesnog vremena Osman-gazija mu je sagradio tekiju i u blizini Jenišehira poklonio mu nekoliko sela.

Još jedna najava: Među Turkmenima živjela je jedna osoba kojoj nadjenuše ime Korkud Ata i kod koje bijahu primijećeni mnogi kerameti. Jednog dana, u trenutku kada je uz njega bilo mnogo ljudi, čulo se da je kazao sljedeće: – Po preporuci Oguz-hana, sultanat i vlast dati su Kaji-hanovim potomcima. Preko njih će se sultanat nastaviti. Tako su Osmanlije, potomci Kaji-hana, produžile sultanat.

Još jedan događaj: Na visokoj planini u blizini Siroza nalazila se jedna crkva koju su hrišćani veoma poštovali. Zvali su je “Margirit crkva”. U njoj su živjeli mnogi popovi i monasi koji su se bavili starim naukama kao što su astronomija i filozofija. Oni su, uz pomoć astrologije, najavili nastanak Osmanske države koja će, uključujući i njihove posjede, osvojiti mnoge zemlje. Kada su čuli za Osman-gazijinu slavu odmah su uz dragocjene poklone poslali glasnika putem kojeg su zatražili emannamu, garanciju kojom će se zaštiti njihovi životi i crkveni posjedi i sela. Osman-gazija se u tom trenutku nalazio u kasabi Sogut, dok su se zemlje ovih svećenika nalazile u rukama Bizantije. On im je dao garanciju koju su tražili. Nakon izvjesnog vremena, kada je sultan Murad-han, sin Orhan-gazije, osvojio ove predjele, pokazali su mu garanciju njegovog djeda, nakon čega crkveni posjedi ostadoše netaknuti. Osnivači Osmanske države poput selef-i salihina, stupili su na scenu na najljepši način. Vladari ove države svu svoju snagu trošili su u ime tevhida i njegovog širenja, vodili su džihad protiv nevjernika i mušrika i trudili se da ih unište.

OKUPLJANJE SELDŽUČKE ULEME I ZAPOVJEDNIKA OKO OSMAN-GAZIJE

Dok se Osman-gazija nalazio u osvajanju pograničnih dijelova Bizantije, Mongoli napadoše i zauzeše Anadoliju. Mongolski vladar Gazan Mahmud-han zarobio je seldžučkog sultana Alauddina Kejkubada i odveo ga u Iran. Ovim su sve zemlje seldžučkog carstva prešle u ruke Mongola. Naspram ovog tragičnog događaja koji zadesi sultana, seldžučka vojska i njeni zapovjednici bili su primorani da se raziđu i potraže utočište na drugome mjestu. Većina je došla u zemlje Osman-gazije, koji je u tom trenutku bio zauzet ratom, i okupila se oko njega.

U trenucima pometnje koja je zahvatila Anadoliju, begovi, plemenski vođe i mnogi muhadžiri koji su izgubili svaku nadu u opstanak seldžučke države, zapovjednici i ulema, sastali su se i donijeli odluku da učine bejat Osman-begu: “Mongolska okupacija usmjerila se na zemlje Seldžuka i takvo stanje još uvijek traje. Država je srušena, a njen neprijatelj je snažan. Nijedan od naših vladara još nije uspio da povrati imetak iz mongolskih ruku. Da bi se sačuvale ove pogranične oblasti, neophodan je nezavisan pokret jednog snažnog i spretnog sultana. Ovom se akcijom spriječio prodor neprijatelja i zlotvora na ovu stranu. Među turskim plemenima, Osman-beg je osoba koja svojim vrlinama i porijeklom, hrabrošću i plemenitošću zaslužuje ovu poziciju. On je Kaji-hanov potomak i u isto vrijeme pobožan musliman.”

S druge strane, pak, Osman-gazija je sve do tada izvještavao sultana o svemu i postupao shodno njegovim naredbama. Nakon uništenja Seldžučke države, položena mu je zakletva čime je potvrdio svoj legitimitet. Eto, upravo nakon ovog bejata zvanično je formirana Osmanska država. Sve i da je oko godine osnivanja postojao nesporazum, u vrijeme sultana Abdulhamid-hana II zvanično je prihvaćeno da je 1300. godina osnovana ova država. Jedan od razloga ovako široke blagonaklonosti prema Osman-gaziji sadržan je u činjenici da je on, još dok je bio vođa plemena, kao cilj svojih aktivnosti odredio džihad koji se nastavio i nakon smrti njegovog oca. Zato što je u tim trenucima jedino Osman-gazija bio taj koji je ratovao sa nemuslimanskim narodima, od 1281. godine širio je svoje teritorije i neprestano jačao uz ljude koji su mu se priključivali iz želje za borbom. Također su i ostali turski begovi, koristeći pometnju nastalu raspadom seldžučkog carstva, proglašavali svoju nezavisnost. Istina je da Osman-gazija nije proglasio svoju nezavisnost prije nego što su mu zapovjednici i ulema dali bejat – zakletvu na vjernost. U trenutku kada je njihovom zakletvom potvrdio legitimitet, tada je i proglasio svoj begluk. Nakon raspada Seldžučkog carstva, duhovni velikodostojnici kao što su hadži Bektaš Veli, Ahi Evran i Edebali željeli su da upravo Osman-gazija postane sultan, i zato su upućivali dove Dženab-i Hakku. Štaviše, Mevlana Dželaluddin Rumi je smatrao da sultanat treba predati Tatarima, međutim, ova trojica velikana su se usprotivila tome.

OSMAN-GAZIJIN NASIHAT SVOME SINU ORHAN-GAZIJI

Osman-gazija je sačinio čuveni nasihat svome sinu Orhan-gaziji, koji mu je došao u posjetu neposredno prije osvajanja Burse. Ovo je važan dokument koji pokazuje na koliko snažnim i ispravnim temeljima je ova država bila postavljena:

„Sine!

Prije svakog posla, najprije obrati pažnju na vjerske obaveze! Zaista, vođenje računa o farzovima uzrok je jačanju vjere i države. Vjerske poslove ne povjeravaj nepažljivim osobama, neiskusnima, onima čija je vjera pogrešna i koji se odvajaju od nje, onima koji se ne čuvaju velikih grijeha i koji ne vode računa o haramu i halalu! Ne daj posao u državnoj službi ovakvim ljudima!… Zaista, onaj koji se ne boji Stvoritelja nimalo se ne boji stvorenja! Nema odanosti u onoga ko učini veliki grijeh i ustrajava u njemu! Da ovakve osobe posjeduju lojalnost, ponašale bi se u skladu sa učenjem istinske Objave koja je data čistom Poslaniku i ne bi izlazile iz okvira časnog šerijata.

Kloni se zuluma i novotarija! Protjeraj iz svoje države one koji podstiču na zulum i novotariju zato što će te takvi dovesti do propasti! Trudi se da svoju državu uvijek džihadom proširuješ! Jer, ukoliko se dugo vremena ne ide u borbu, umanjuje se srčanost vojnika, javlja se manjkavost u znanju tvojih namjesnika i zapovjednika! Zatim, oni koji poznaju vještinu ratovanja umiru, odlaze, a na njihova mjesta dolaze neiskusne osobe. Zbog toga se javljaju mnoge greške od kojih država trpi veliku štetu.

Čuvaj Bejtu’l-mal! Trudi se da uvećaš bogatstvo države!… Ono što po mjerama časnog šerijata pripada tebi troši skromno i ne traći ga na ono što ti nije potrebno! Kloni se rasipanja! Ne oholi se svojim vojnicima imetkom! Zaista su oni sredstvo pomoću kojeg ćeš na Allahovome Putu voditi džihad, izvršavati ispravno poslove tvoga naroda i sredstvo kojim ćeš po cijelom svijetu proširiti pravdu i blagostanje.

Čuvaj one državnike koji predano rade kako bi zaradili Allahovo zadovoljstvo!… Nakon smrti ovih osoba, staraj se o njihovoj djeci, iziđi u susret njihovim potrebama!… Ne uzurpiraj imetak ni jednog pripadnika ovoga naroda!… Pruži ruku blagonaklonosti onima koji to zaslužuju, i rodbinu ovih ljudi izbavi iz briga!… Čuvaj dobro svoje zapovjednike!…

Alimi, umjetnici, književnici, čestiti i plemeniti ljudi predstavljaju snagu državnog tijela. Prema njima budi blagonaklon i velikodušan! Ako čuješ za kakvu mudru osobu, uspostavi sa njom prijateljstvo, pomozi joj i ukaži dobročinstvo!… Neka se u tvojoj vladi nađe ulema, plemenite osobe i stručnjaci iz različitih oblasti, kako bi politika i vjerski poslovi bili u jednom poretku!…

Uzmi mene za pouku, jer ja sam u ove prostore došao kao jedan slab beg, a obasut sam tako velikom Božijom dobrotom. I ti idi mojim putem. Čuvaj Muhammedovu vjeru – vjeru njegovih ashaba i onih koji ga slijede… Vodi računa o Allahovoj istini i pravu robova!… I ne izostavljaj ovaj nasihat onima koji nakon tebe dođu! U otklanjanju zuluma pravdom i milosrđem, i u svakom poslu, uzdaj se u Allahovu pomoć! Svoj narod čuvaj od neprijateljskih naroda i od zuluma!… Ni prema kome se ne ophodi onako kako ne zaslužuje!… Ugodi svome narodu i pridobij njegovo zadovoljstvo.”[2]

OSMAN-GAZIJINA ZAOSTAVŠTINA

Gazi-Osman je sve do smrti živio od prihoda svojih stada ne uzimajući nikakvu nadoknadu iz državne kase. Nakon smrti njegovi sinovi i državni velikodostojnici sastali su se kako bi njegovoj porodici predali ono što je ostalo od njega. Međutim, kada su pogledali, vidjeli su da osim osvojenih zemalja nema ničeg drugog. U njegovom šatoru nalazile su se stvari koje je nosio sa sobom dok je hitao iz bitke u bitku: jedan saruk, jedan oklop, slanik, kašike, par čizama, jedno koplje, nekoliko konja i jedno stado ovaca.

Nakon ovoga, Orhan-gazija reče svome bratu Alauddin-paši: “Ova država je tvoje pravo. Njoj je potreban beg koji će poput čobana upravljati i uspješno obavljati poslove. Ono što je potrebno padišahu jesu ovi konji. U tom slučaju, mi nemamo šta da podijelimo. Zbog toga, ti budi čoban!” I ponudi mu begluk.

Međutim, Alauddin-paša mu uzvrati: “O, brate moj, zar ne znaš da te je naš otac, dok je bio živ, izdvajao ispred nas i slao te u bitku! Pa zašto mi to onda nudiš – begluk je tvoj!” I tako pokaza primjer jedne velike zahvalnosti i dobročinstva.

Miraz koji mu je ostavio njegov otac, Orhan-gazija, u svojstvu bega prenese na Rumeliju i na oba kontinenta postade pobjednik. Zemlju površine 4.800 km2 koju je naslijedio od Ertugrul-gazije, Gazi-Osman je uvećao na 16.000 km2 i takvu je predao svome sinu Orhanu. Broj osvojenih gradova prelazi dvije stotine.

DUHOVNI TEMELJI OSMANSKE DRŽAVE

Glavna karakteristika Osman-gazijinog perioda koja privlači najviše pažnje jeste stavljanje u službu velikog broja učenjaka, šejhova i pripadnika tarikata Osmanskom begluku. U toku raspada Seldžuka, ove osobe, koje su dolazile sa svih strana, prihvatale su Osmanlije kao legitimnu snagu. Pleme od “četiri stotine šatora”, koje je zajedno sa svojim precima došlo iz Srednje Azije i nastanilo se na zapadnim obroncima Anadolije, svojom veličanstvenom organiziranom vojskom i urednom državnom organizacijom, za kratko vrijeme se uspjelo zlatnim slovima upisati u historiju, što nije djelo nikakve slučajnosti niti je plod samo snage mača.

Islam, koji čovječanstvo podučava bratstvu, pravdi, ljubavi i pravičnosti, i njegovi dobri sljedbenici – to je ono što je oformilo temelj ove univerzalne države. Veoma je veliki utjecaj tekija i tarikata, tesavvufskih ustanova – koje u periodu osnivanja predstavljaju temelj društva i države – na formiranje civilizacije koja se u periodu procvata ponudila cijelom Svijetu. Osman-gazijino povremeno pohađanje šejh-Edebalijevih dersova i posjeta ostalim učenjacima imaju velikog udjela u formiranju temelja države. Kada je Osman-gazija prešao na čelo begluka, oko njega su se nalazile evlije i znanstvenici jakog imana, kao što su šejh-Edebali, šejh-Mahmud, Ahi Šemsuddin, Dursun Fakih, Kasim Karahisar, šejh Muhlis-Karamani, Ašik-paša, Elvan Čelebi pa je i država bila izgrađena na stabilnom temelju duhovnosti. Duhovnost je toliko bila cijenjena, da je Osman-gazijin begluk potvrđen nakon osvajanja Karadžahisara poslije džumanske hutbe koju je održao Dursun Fakih.

Sa jedne strane nalazio se Dursun Fakih, kompetentan za islamski fikh, dok se na drugoj strani nalazio šejh-Edebali sa svojim tesavvufskim odgojem. Država je bila postavljena na ova dva stuba. Osmanlije, koji od svog nastanka pa do pada ne pogriješiše u iskazivanju poštovanja prema šerijatu i tesavvufu, možda i nisu lično bili na nivou šejhluka, međutim, ispravnost i vjerodostojnost puta kojim su išli oni koji su posjedovali taj nivo nisu držali daleko od svojih očiju. U tom smislu, odmah su postali prepreka šiijskim i drugim učenjima koja su krišom unošena u Anadoliju i koja su pokušavala da svojim iskrivljenim shvatanjima pokvare mnoge tarikate.

Dokaz ovome je zatvaranje bektašija – reda od kojeg je od osnivanja pa do zatvaranja bilo mnogih koristi, međutim, red je naposljetku pokvaren ubačenim mističnim učenjima. Kada je princ Gazi Sulejman-paša, zadužen da osvoji Rumeliju, odlučio da krene u bitku, zatražio je pomoć od evlije. Jedan od Mevlanijinih sljedbenika je došao i učio dovu na mjestu sa kojeg se trebalo prijeći na suprotnu stranu. Kao sjećanje na pobjedu, poklonio je princu mevlevijsku kapu, a zatim ponovo zamolio za pobjedu i Allahovu pomoć. Islam i tesavufski ahlak su snaga koja je postavila Osmanlije da vladaju Svijetom, snaga koja je unijela pravdu, istinitost i toleranciju među pripadnike svih naroda i rasa kojima su upravljali.

[1] Mehmed NeşrI, KItab-ı CIhannüma (TarIh), I, s. 73-75.

[2] NeşrI, TarIh, I, sh. 145; Tayyar-zade Ahmed Ata, TarIh-I Ata, I, sh. 8-10, Istanbul 1874; IstIklal-I OsmanI, Istanbul, sh. 8.

Preuzeto iz: Omer Faruk Yılmaz, ZLATNE STRANICE OSMANSKE HISTORIJE (OSMANLI TARIHI'NDEN ALTIN SAYFALAR), s turskog na bosanski preveo Avdija Salković, Dobra knjiga – Sarajevo, 2020. 

Share.

Leave A Reply