Šest godina od novinarskog otkrivanja kriminala sa fiktivnim receptima

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Tužilaštvo USK i dalje istražuje, a ne zna se dokle, šta i kako

Piše: Midhat Dedić

Veliko je  pitanje i nepoznanica kada će kolege iz Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) na svom portalu postaviti link sa naslovom „Nakon CIN-ovog istraživanja podignuta optužnica protiv Aide Alagić i ostalih  u slučaju „Recept”.

I  hoće li, uopće.

Dio teksta CIN a „Recept za korupciju” objavljen 18. decembra 2015. godine!

Prije šest godina „CINovci” su aferu sa lažnim i prepravljanim receptima na Unsko-sanskom kantonu (USK) nazvali „Recept za korupciju” i nakon detaljnog  istraživanja objavili na koji način su pojedini ljekari i apotekari izvlačili novac iz Zavoda  zdravstvenog osiguranja (ZZO) USK-a.

Do danas, a evo, šest je godina od tada, Tužilaštvo USK-a, navodno, vrijedno vodi istražne radnje, ili šta već.

Predmet  je, koliko je poznato, kod tužioca Kemala Kapića.

Novinari su, pa i moja  malenkost, u proteklom periodu postavljali pitanja o kraju, početku kraja istrage i tužilačkoj odluci. Portparolka Tužlaštva USK-a je profesionalno i uredno svaki put dostavljala  skoro identične odgovore o „istrazi u toku”. Ova službena „igra”  nastavlja  se  i dalje, na obostrano (ne)zadovoljstvo.

Ali, dokle?

I, malo li je šest godina?!

Novinari CIN-a su  tužiteljima „na tacni” donijeli ogromnu količinu dokaza, a državni službenici ZZO USK-a u kontrolama koje su ostavile malo ili nimalo razloga za sumnju, potvrdili da se radi o kriminalu velikih razmjera.

O desetinama hiljada recepata koji su zloupotrebljavani na način da pacijenti nisu imali pojma „šta od lijekova za terapiju piju”, a sa  računa ZZO USK-a novac se nezakonito prelijevao  na račune apoteka.

Šema „rada” je bila vrlo prosta, ubitačna i korisna – ljekari  su za određene apoteke prepisivali recepte a da pacijenti nisu imali pojma o tome.

CIN-ovci su naveli primjer Harisa Hadžalića iz Cazina koji je  za mjesec dana „popio” 10 kutija „Loprila” za liječenje visokog krvnog pritiska a da čovjek uopće ne koristi ovaj lijek. Komisija ZZO USK-a ustanovila je, po pisanju CIN-a i navodima iz ZZO USK-a, da je najviše fiktivnih recepata realizirano u apotekama Aide Alagić.

Alagić: Borbena, provokativna i intrigantna!

Komisija je dokazala zluopotrebu recepata, a na tužiocima je ostalo da dokažu  individualnu krivičnu odgovornost.

Da stvar bude gora i još jadnija i nakon objelodanjivanja ove velike afere sa „krađom”  recepata, pojavili su se novi slučajevi koje je ZZO USK-a zadokumenetirao i obavijestio  nadležno tužilaštvo. Konkretno recept je izdat na mrtvog čovjeka i, kada nešto hoće, opet se radilo o jednoj od apoteka vlasnice Aide Alagić.

Kada prođe šest godina, ljudi isto toliko ostare, promijene  se državni službenici, mnogi napuste ovaj svijet, promijene državu boravka, najposlije, zaborave da je ikada i postojala nekakva istraga o krajiškim receptima gdje su pojedini apotekari u dealu sa pojedinim ljekarima „uzimali lopatom” budžet ZZO USK-a.

U pravničko-policijskim kuloarima može se čuti i kako „osjetljivost” ove istrage pojačava činjenica da su njome osim nadaleko poznate apotekarke Alagić obuhvaćeni i  neki ljekari, a svi oni imaju rodbinu, veze, prijateljstva i jake kontakte „kud god zakopaš”.

Uostalom, rodbinsko-ahbabska premreženost u općinskim, gradskim, kantonalnim ustanovama i institucijama postala je conditio sine qua non rada „države” u njima.

Pa tako i u Tužilaštvu USK-a.

Blago rečeno, a  pritom filigranski tačno, država to su oni.

Od njih ovisi način vođenja istraga (efektvna i efikasna, umjesto zakulisne, dirigirae i  „ispod žita”), selekcija osumnjičenih a time i zaštita pojedinaca.

Jednom riječju, tužioci  su „svemoćni” vidi se to od kantonalnog do državnog nivoa i nad njima ne postoji adekvatna kontrola rada. Oni imaju kraljevska ovlaštenja.

Perić: Tužilac je „slobodna zvjerka”, može  šta i kako hoće!

Evo na kraju kako sudija Branko Perić u stručnom radu „Nekontrolisana tužilačka moć“, objavljenom u Pravnim sveskama Fondacije Centar za javno pravo, opisuje prostor tužilačkih zloupotreba i pojavne oblike koji ukazuju na ozbiljne probleme u funkcioniranju tužilačkog sistema.

On ističe kako u ovom modelu tužilačke istrage tužilac ima ogromnu moć, nad kojom nema nikakvog mehanizma ni interne, ni vanjske kontrole. Tužilac je „slobodna zvjerka“, koja odlučuje da li će, kad i protiv koga otvoriti istragu ili je obustaviti, koga hoće, a koga neće optužiti ili odustati od istrage ili optužnice. Također samostalno odlučuje o žalbama te potpuno slobodno planira istrage i odlučuje koje će dokaze izvoditi. Perić smatra da u rukama nesavjesnog tužioca svaka istraga može biti opstruirana i namjerno upropaštena a da uopće ne odgovara. Isto tako, po njegovom mišljenju, svaka optužba se može planirano okončati oslobađajućom presudom, koja će pokriti zloupotrebu tužilačkih ovlaštenja.

Jednom riječju, nema djelotvorne kontrole koja bi osigurala zakonito postupanje tužilaca.  U tom smislu potpuno je normalno i okrutno da istrage  traju godinama, troše se ogromni novci, a krajnje efekte rada dobro plaćenih tužioca niko ne ocjenjuje. (*)

reprezent.ba

Share.

Leave A Reply