Skromnost rahmetli Alije Izetbegovića

Pinterest LinkedIn Tumblr +

– Besime, šta je ovo?
– Pa ručak, predsjedniče!
Gleda me Predsjednik, u očima studen.
– Pa ti meni goru stvar nisi mogao napraviti. Znaš li ti u kakvim uvjetima mi živimo u Sarajevu? I ne samo u Sarajevu Danonočno nas zasipaju granatama. U mraku smo, ako ima konzerva, otvorimo, pojedemo. A vidi ovo! Ja neću jesti.
————
Predsjednik Alija Izetbegović je rijetkim prijateljima govorio: “Dođi mi! Dođi mi onako!”

Ovaj poziv i riječ “onako” meni govori koliko je on bio preopterećen i usamljen, kakav je i koliki teret nosio na svojim plećima. Svi su išli samo njemu i od njega tražili i očekivali da on, samo on, donosi odluke, jer su mu svi vjerovali. A donositi odluke, sudbonosne odluke u tim sudbonosnim danima i vremenima…A njemu je trebalo i malo razgovora, ljudske topline.

Kada je prvi put izišao iz opkoljenog Sarajeva pod zaštitom UNPROFOR-a preko Sarajevskog aerodroma i otišao u Ženevu na pregovore da u tom besćutnom vijetu traži spas za državu i za jedan stari evropski narod. U Bosnu i Hercegovinu se vratio preko Splita Putem spasa i došao u Zenicu. Mi smo bili sretni što je Predsjednik došao i pripremili se da Predsjednika države dočekamo kako to priliči.

Između ostalog, pripremljena je i večera u hotelu “Internacional” koji je još uvijek bio u dobrom stanju. Na tu večeru pozvali smo predstavnike civilnih i vojnih struktura. Tada je u Zenici još bilo elektrčne energije zahvaljujući termoelektrani u Kaknju i struji koja se proizvodila u “Željezari Zenica”. Blješti sala za ručak, bijele plahte na stolovima, escajg blista, svi su tu.Mi ulazimo u salu, svi oduševljeno aplaudiraju. Kada je predsjednik sve to vidio, naglo zastade, okrenu se prema meni, pogleda me ledenim pogledom i upita:

– Besime, šta je ovo?
– Pa ručak, predsjedniče!

Gleda me Predsjednik, u očima studen.
– Pa ti meni goru stvar nisi mogao napraviti. Znaš li ti u kakvim uvjetima mi živimo u Sarajevu? I ne samo u Sarajevu Danonočno nas zasipaju granatama. U mraku smo, ako ima konzerva, otvorimo, pojedemo. A vidi ovo! Ja neću jesti.

Okrenu se i krenu pema izlazu. Ja se sledio. Prisutni i dalje aplaudiraju, a ne znaju kakva se drama upravo događa. Najednom, aplauz prestade. Ja se obraćam Predsjedniku.

– Predsjedniče, molim Vas…

Predsjednik stade i kaza:
– Dobro, ući ću, ali neću jesti.

Uđosmo, ponovo se prolomi aplauz. Sjedosmo. Predsjednik prozbori:

-Ako ima jabuka, pojeo bih.

Nasta zbrka, rat je, nema voća, blokada je. Našli su ipak negdje u gradu jabuka. Predsjednik pojede jednu. Šuti, ledeno šuti.

Ja naučio znanje.

Kada je predsjednik sljedeći put došao u Zenicu, predložim mu da idemo na ručak u kasarnu i da ručamo sa vojskom. U predsjednikovim očima toplina. Samo kaza:

– Dobro, Besime. Ješću samo ono što i naši vojnici jedu!

Došli smo, ušli u menzu, naši vojnici već jedu. Kad su vidjeli Predsjednika, skočiše na noge, prolomi se gromoglasan aplauz. Kuhari se smetoše, požuriše da mu donesu jelo. Predsjednik polahko ode do linije za jelo, uze tasnu i polahko krenu,gura tasnu ispred sebe Odabra, čini mi se, vojnički pasulj, zbunjenom vojniku reče da mu uspe samo jednu kutljaču, uze parče hljeba i jednu jabuku i sjede da jede. Među vojnicima oduševljenje.

Takav je bio naš Predsjednik Alija Izetbegović.
(preuzeto, Besim Spahic)

Share.

Leave A Reply