SLIKA DANA: Džamije su simbol našeg postojanja i opstanka

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić danas je posjetio Bosansku Dubicu gdje je razgovarao sa načelnicima općina iz nekoliko gradova manjeg bh. entiteta. Ova fotografija u ovom danu sastanka srpskih političara ima važnu simboliku. U pozadini se vidi Gradska džamija koju su srpski zločinci, kao i sve druge džamije u Bosanskoj Dubici, srušili u ljeto 1992. godine. Nakon što su porušili sve džamije, protjerali Bošnjake, na kraju su promijenili i ime ovog prelijepog grada. Međutim, džamije su nadživjele svoje rušitelje i ponovo krase naše gradove. Akobogda, i Bosna će nadživjeti ovakve politike.

SRPSKI RATNI ZLOČINI U BOSANSKOJ DUBICI (Zijad Bećirević)

Na poziv zločinačkog srpskog vođe Slobodana Miloševića, upućen sa Gazi- Mestana, u Bosnaskoj Dubici je 23. 8.1989. godine ubijen dubički mesar Nezirević Sulejman- Suljo. Ubila su ga četvorica novopečenih dubičkih četnika, obučenih za takva djela u jednom od kampova Srbije: Maslić Željko, Bijelić Rodoljub- Rođo, Čurćija Mladen i Drinić Mladen. Dočekali su Sulejmana, oca troje djece, na jednom od dubičkih trgova, ispred Bifea “Kod Paule“, opkolili ga, oborili na pločnik, i udarajući ga rukama i drvenim klompama u glavu, prosuli mu mozak na cestu. Gosti bifea nemoćno su gledali. O agresivnim namjerama Srbije i pripremama koje su već bile u toku, nije se tada moglo ni slutiti.
Sulejman je ubijen samo zato što je bio musliman i išao petkom u džamiju.To ubijstvo bila je prva javna uvertira za „Balvan revoluciju“ i četnička divljanja, koja će u BiH od 1992-95 odnijeti 220.000 nevinih života i nanijeti zemlji i narodu neviđenu štetu.
U noći prije ubijstva, prema svjedočenju Dubičanca N.S., jedan od ubica – Bijelić Rodoljub zvani Rođo, okružen saučesnicima u ubijstvu Čurćijom i Drinićem, hvalio se pred gostima Kafića “Kalipso“ da će sutra pasti jedna “turska glava“.
Iako je imalo veliki odijek, ubijstvo Sulejmana Nezirevića, prvo u BiH, a vjerovatno i Jugoslaviji na pragu njenog raspada, bio je jasan nagovještaj i upozorenje Bošnjacima BiH, da im se nakon preživljenih deset sprema Jedanaesti genocid, ali to upozorenje nije ni shvaćeno ni prihvaćeno, ne samo u Bosanskoj Dubici gdje se dogodilo, nego ni u užem i širem okruženju, pa čak ni od Predsjednika R BiH Alije Izetbegovića. A kratko vrijeme po tom, u naletu srpskog šovinizma, život će izgubiti više stotina Dubičana, preko 3000 Prijedorčana, na hiljade Sanjana, Ključana…,samo zato što su rođeni kao Bošnjaci.

Lojalnost srpskoj BiH

Nije trebalo dugo čekati da se pojave prvi znaci koji su razumnim ukazivali na prave namjere srpskog zločinačkog vođe Slobodana Miloševića.

Na jednoj od redovnih vojnoj vježbi XI Kozarske brigade, održanoj marta 1991. u dubičkim selima Knežici i Međuvođu, učesnike je pozdravio genaral Ratko Mladić, nagovjestio promjene u JNA, oružje i opremu ostavio u posjedu srpskih vojnika, a oduzeo od Bošnjaka. Iz toga se već tada moglo jasno zaključit da JNA nije više armija svih naroda i narodnosti Jugoslavije, što se ne dugo po tom i pokazalo.U toku te vježbe vojnici Srbi, podržani od dijela oficirskog kadra, izazivali su i provocirali svoje saborce Bošnjake, pjevali četničke pjesme, otvoreno pokazivali netrpeljivost držeći se za ručku i pokazujući oštrice bajoneta .
Narednih dana i mjeseci učestale su vojne mobilizacije, ali ne samo sa ciljem jačanja vojne mobilnosti, već radi markiranja i eliminacije svih nesrba koji se usude uskratiti lojalnost tzv. Srpskoj BiH. Na sve kasnije pozive na mobilizacijske vojne vježbe, odazivao se sve manji broj Bošnjaka. Svi oni koji su došli do spoznaje da to nije ona narodna JNA, kojoj su se još ranije zavjetovali na vjernost, odustajali su prihvatajući na sebe veliki rizik za vlastitu egzistenciju, sigurnost i opstanak svoje familije, jer uskraćivanje lojalnosti značilo je već narednog dana ostati bez radnog mjesta, i doći na crnu listu srpskih neprijatelja.
Po istom modelu, na potpisivanje lojalnosti Srpskoj BiH pozvani su i milicioneri dubičke stanice milicije. Jednog dana odvedeni su u pratnji lojalnih kolega u zgradu Gimnazije, a njih desetak je odbilo potpisati lojalnost. Jedan od njih bio je i komandir milicije Lađarević. Svi koji tada nisu potpisali lojalnost, već u februaru 1992. su razoružani i poslani kućama.
A samo dan pred ovaj događaj, u dubičkom Kafiću “Pegaz“ pripadnici (para)vojne formacije udarili su na komandira milicije Seada Lađarevića, samo zato što je bio musliman. To je izazvalo nevjericu i pojačalo atmosferu straha, koji se već širio među građanstvom. O tom događaju danima je brujao čitav grad.

Dubički pokret mira

Ubrzano pogoršanje opšteg stanja u SFRJ uticalo je na mnoge građane Jugoslavije, koji su iznad svega voljeli svoju zemlju i svoj narod, koji nikad nisu pitali ko je koje vjere, da učine više na stišavanju ratnih tenzija i očuvanju mira. Jedni od takvih mirotvoraca bili su dubičanka Vasvija Oreščanin i njen suprug dr. Hazim. Kada su paravojne srpske snage počele harati po Bosanskoj i Hrvatskoj Dubici i širiti teror nad nesrpskim stanovništvom, porušile Katoličku crkvu u centru Hrvatske Dubice, Vasvija se stavila na čelo Pokreta mira i pokrenula protestnu povorku, u kojoj se okupilo blizu 3000 građana iz obe Dubice. Kolona mira krenula je iz Bosanske Dubice, prešla most na Uni, prošla kroz centar Hrvatske Dubice i zaustavila se pred ruševinama crkve, gdje je održan protestni miting. Protestnu povorku obezbjeđivali su milicioneri obe Dubice, a učesnici povorke su cijevi njihovog oružja okitili ružama. Bila je to simbolika nade i svojevrsna poruka zagovaračima rata da zastanu, stanu i razmisle. Ali vojni vrh JNA i srpski lideri oko njega, bil su toliko zasljepljeni nacionalizmom, da nisu vidjeli i ni vrhove svojih prstiju.
Stavljajući se načelo mirovnog pokretra Vasvija Oreščanin je ozbiljno ugrozila svoj život i život svoje porodice. Po mišljenju nekih, izvukla se “ispod noža“. Jer nedugo potom, 8.6.1991. pripadnici četničkih terorističkih pristrojbi, među kojima su bili Milenko Janjetović i Jovan Jerinić, napali su naselja Hrvatske Dubice Baćin, Cerovljane, Predore i pobili više desetina civila.
Povodom mirovne inicijative novinar Momo Joksimović obavio je u “Srpskom glasu“ intervju sa Vaskrsijom Babić, predsjednikom dubičkog SDS-a , u kojem se pobornici za mir tretiraju kao muslimanski extremisti.
Reakcijama i prijetnjama, koje su usljedile, Vasvija Oreščanin se nije dala zaustaviti. Put mirotvoraca nastavlja u dva smjera: jedno krilo pokreta s njom na čelu kreće Hrvatskoj , u Zagrebu – Tuđmanu, a drugo ka Srbiji, u Beograd – Miloševiću. Drugo krilo usmjereno u Beograd do Tuzle predvodi komandir dubičke milicije Lađarević, svjestan da se izlaže velikom riziku, ali u snažnom uvjerenju da je to njegova sveta dužnost. Zar su manje rizikovali njegov did Jusuf i zet Salko, izvlačeći i spasavajući srpsku djecu iz kolone vođene u logor smrti Jasenovac, nakon Kozarske ofanzive? ( o čemu je snimljen film „Salko“ Op.ZB). U noći pred održavanje mitinga Lađarević se susreo sa oponentima Miloševićeva režima, Ivanom Đurićem, novinarom B92, Vesnom Pusić, predsjednicom Građanskog saveza, liberalom Čedomirom Jovanovićem, koji su ga pokušali ohrabriti i pripremiti za susret sa Miloševićem, do kojeg (naravno) nije došlo. Protestnom mitingu ispred ureda Slobodana Miloševića prisustvovalo je 15.000 mirotvoraca, ali se time Miloševićeva ratna mašinerija nije mogla zaustaviti. To se pokazalo već pri povratku mirotvoraca, koji su na putu kući morali proći brojne kontrolne punktove i barikade. Miloševićevi mediji su vrlo brzo i uspješno marginizirali zahtjeve i težnje mirotvoraca.
Ovim mirovnim aktivnostima Vasvija i Hazim Oreščanin Bosansku Dubicu stavljaju u žižu interesovanja i centar svjetskih zbivanja, što su se kasnije mogli uvjeriti prognani Bošnjaci i Hrvati, pri traženju azila u Njemačkoj, Švedskoj i drugim zemljama Evrope.
U kasnijem periodu, kada je sigurnost mnogih dubičkih Bošnjaka dovedena u pitanje, kada su osjetili da im je život ugrožen, jedini oslonac i podrška u bijegu bili su im Vasvija i Hazim Oreščanin. Preko njih se na dubičko područje uključio i veliki humanista Martin Fišer sa njemačkom humanitarnom organizacijom “Krig uberleben“ , sa kojom je iz okupirane Bosanske Dubice tokom 92. i 93.g. izbjeglo preko 3000 Bošnjaka i Hrvata.

Razoružavanje dubičkih nesrba

Nakon ovih događaja, tada aktuelni predsjednik opštine Bosanska Dubica Nikola Karan, sazvao je u sali SO sastanak sa “uglednim muslimanima“ od kojih je zatraženo da se proglasom oglase muslimanskim i hrvatskim građanima i od njih zatraže da ilegalno posjedovano oružje predaju srpskim vlastima i pokažu lojalnost. Sastanku su prisustvovali načelnik SUP-a Milan Krnjajić, Ferijad Ljubijanac, Mulabdić Izet- Iko, Enis Hadžić, Ćoralić Mustafa i Hasan, Nina Obrvašić.

Tom prigodom ispred Bošnjaka su za određene dijelove grada određeni zastupnici preko kojih se trebalo kontaktirati sa dubičkim srpskim vlastima.
Samo dan poslije u specijalnoj emisiji na dubičkom kanalu srpske TV građanima su se obratili: Uzeir Alijagić, bivši predsjednik opštine, Spahić Rifet zvani Juma, Krivdić Ejub i neki drugi ugledni Dubičani…Pozvali su građane Dubice koji ilegalno posjeduju oružje da ga odmah predaju srpskim vlastima i nastave miran život. Odmah nakon upozorenja, nesrbi su u Stanici milicije inspektorima SUP-a i pripadnicima Vojne policije iz Banja Luke predali nešto malo ilegalno posjedovanog opružja .
Nakon ovoga, načelnik policije Krnjajić Milan i predsjednik opštine Karan Nikola dali su putem lokalnih medija zvanično saopštenje da su nesrbi mirno vratili ilegalno držano oružje i da mogu mirno nastaviti život u opštini, a da im srpski organi garantuju bezbjednost. Međutim, stvarnost je bila sasvim drugačija. Odmetnuti četnici i povratnici sa ratišta, okuraženi time, uzeli su stvar u svoje ruke, i počeli upadati u kuće Bošnjaka i Hrvata, terorisati, pljačati, paliti. Činili su to najčešće za vrijeme policijskog sata, koji je zato i uveden. U tome su im se postepeno priključivali i davali podršku vojni policajci, Srbi uposlenici u SUP-a i miliciji. Pod izgovorom da tragaju za ilegalno posjedovanim oružjem, koje nije vraćeno, nastavljeno je terorisanje korištenjem metoda kakve nije koristio ni Hitler.
Privođenjem u SUP ili posjetom kod kuća posebno teške batine tada su dobili: Vezirović Nuredin, Ogorinac Mustafa, Bilajac Alija, Veladžić Halid, Lelić Muharem- Hare. Sa nešto lakšim povredama prošli su: Hodžić Asim, Litrić Ibrahim, Haskić Hasan, Latić Omer, Omer-Truhlašin, Latić Mirsad, Bašić Murarem-Kare, Lelić Hasan zvani Kacar…Svi oni i mnogi drugi privođeni su ili su se morali sami javljati u kancelarije kod inspektora ili policajaca: Karan Vlade, Medić Mirka, Karlica Mirka, Zlojutro Miloša, Garača Dragoljuba, gdje su bili maltretirani, zlostavljani, tučeni… Dok je pozvani išao u naznačenu kancelariju u hodniku su ga čekala trojica policajaca i udarali ga sve do ulaznih vrata, a često na isti način ispraćali nakon saslušanja. O ovom mi je pričao jedan od komšija, kojeg su lažno optužili (kao i sve druge), a to sam kasnije doživio i sam kad sam se morao svakih 8 dana javljati nekom kapetanu Draganu, pod optužbom da u kući krijem nekoliko” kuruza“ exploziva, koji mi je navodno donio sin iz Zagreba. Nisam tučen, ali svaki put kada sam odlazio na saslušanje, opraštao sam se od žene i matere, jer nisam bio siguran da ću se vratiti.

Važno je napomenuti da niko od nesrba, ni pojedinačno niti grupno, ni do tada a ni kasnije, nije pružio nikakav otpor, nije ispalio ni jedan metak, niti izveo bilo kakvu akciju, kojom bi dao povod i izvao revolt i protuakciju.

Zijadu, donesi 5.000 maraka!

Mada su nama muslimanima telefoni bili blokirani, jedne večeri moj telefon je zazvonio. Iznenađeno, sa velikim uzbuđenjem, podigao sam slušalicu. Pomislio sam da nas zovu djeca, od kojih glasa nije bilo skoro godinu. Sa druge strane začuo se oštar zapovjednički glas: „Zijadu imaš 15 minuta da pred gostionu Eni doneseš 5.000 maraka!“ Koliko god da me zahtjev šokirao, toliko me i otrijeznio. Ulio u mene neku prkosnu hrabrost. “Da ja imam te pare, ne bih ovdje bio ni tri dana!“ – odgovorio sam mirno, u jednom dahu. Odgovorio i spustio slušalicu. Tek nakon toga obuzeo me paničan strah. Svi smo u gradu znali, a mnogi na vlastitoj koži osjetili, šta slijedi iza takvih poziva.Te noći nisam spavao ni ja, ni moja Hatemina, ni mati. Čekao sam naš kraj, osmatrajući s prozora u dječijoj sobi prilaz našoj kući. Prolazile su minute duge kao godine, prolazili sati. Kad je zora zarudila san me svladao. Niko nije došao. Kasnije sam saznao da te noći nisam samo ja pozivan, i po otkucaju zidnog sata koji je ostao zapažen, i glasu koji je pozivao, utvrdili smo da je poziv upućivan iz Policijske stanice i sa velikom vjerovatnoćom utvrdili ko je zvao.
Naravno, ucjenjivački telefonski pozivi nisu upućivani samo iz Policijske stanice. Telefonski razgovori u službi PTT prisluškivani su i ranije, što je bila javna tajna.

Hvatanje i likvidacija Kozarčana

Kada je 30.aprila 1992. u ruke četnika pao Prijedor, a 24. maja skršen otpor Kozarčana i počinjen masakr nad muslimanima Kozarca i okolnih sela , jedan broj preživjelih, da bi spasili život i izbjegli progon u prijedorske logore Trnopolje, Keraterm, Omarsku, pokušali su preko dubičkog područja prebjeći u Hrvatsku. Izbjegle Kozarčane dočekivale su i hvatale jedinice XI Kozarske brigade i pripadnici rezervnog sastava milicije. Tom prilikom su mnogi uhvaćeni, odvedeni u logore ili pobijeni.

Jedno od mjesta prikupljanja uhapšenih bio je Manastir Moštanica, koji je i danas mjesto sastajanja i dogovora lidera Republike srpske. Ranije su česti gosti Manastira bili Radovan Karadžić i Boris Tadić, bivši predsjednik Srbije, a sada je Milorad Dodik i njegovi bliži saradnici.
Do sada je u rejonu Banjsko-turističkog centra Mlječanica otkrivena samo jedna masovna grobnica 2000-te godine sa 8 bošnjačkih tijela, ali se opravdano pretpostavlja da ih u području baraka Preduzeća “Šumarija” ima više, i taj teren bi trebalo detaljno ispitati.

U decembru 2014.godine, po nalogu Suda za ratne zločine, iskop je vršen i u dubičkom naselju Jošik, na putu za Klekovce, uz potok kod kuća Šabića. Pretpostavljalo se da se tu nalaze dvije grobnice sa tijelima ubijenog brata i majke Munevere (68) Emina Latića, ali ništa nije nađeno niti je ikad dato zvanično saopštenje o tom iskopu.

Za zločine na Dubičkom području pokrenuta samo 4 procesa

Niko nije osuđen i niko ni jednog dana nije odležao za ubijstvo: Nezirević Sulejmana, Hazima Dautovića-Majkija, Lađarević Smaila, Edite Hilić, gluhog Hilmije Sifinog, Antuna Marića, Čustić Alije i njegovog unuka, za tri člana porodice Hafizović, tri člana porodice Košćak, Kasima Kahrića, prijedorčana Izetagić Muhameda i njegovog sina Amija, Jusufa Kučkoviča i njegova dva susjeda, Bejtović Ibrahima Mateke,… i desetine drugih. I danas se traga za nestalim: Jajčanin Jusufom-Jukom, Selimom Kočan, Džemilom Krivdić, Enverom Hatićem…
Do sada su za zločine počinjene na području obje Dubice pokrenuta samo 4 procesa. Prvi je bio protiv Kotarana, koji je uhapšen u Švedskoj, ali po drugom osnovu.
Osnovni sud u Prijedoru je 6.2. 2012. godine bez suđenja amnestirao Stojana Zgonjanina za ubistvo Hazima Dautovića – Majkija, počinjeno 13. 8. 1992. u kafiću “Kalipso“. Zgonjanin se čak nije ni pojavio u sudnici.

Okružni sud Banjaluka je u maju 2013. osudio na 6 godina Milenka Konjevića za ubistvo Remzije Hajdarevića ( bio star 19 godina ) počinjeno 31.8.1992.godine. To je jedini zločin počinjen na području Bosanske Dubice, koji je sankcionisan.
.
Tužilaštvo BiH je tek 2013. godine podnijelo optužnicu protiv: Ćurguz Pantelije, ranijeg predsjednika Boračke organizacije RS, Pralica Rade, Slijepčević Željka i Dragana Petkovića, pripadnika i zapovjednika 11. Dubičke lake pješadijske brigade ( koja je djelovala u sklopu širokog sistematičnog napada Vojske Rs) zbog hapšenja, mučenja i likvidacije pet zarobljenika s područja Kozarca i Kozaruše: Talić Samira (1969), Bešić Hirzada (1969), Bešić Nusreta (1970), Kulenović Muamera (1963),Mahmuljin Edina (1967), ali je i ovaj proces, kao i većina drugih zataškan.

Predstavnici Tužilaštva BiH E. H. i E.B. su jula 2016. godine posjetili Bosansku Dubicu i kontaktirali sa određenim licima u cilju pripreme tužbe, pozvali neke svjedoke u Sarajevo radi davanja izjave, ali je do sada sve ostalo na tome. Očito da su organi tužilaštva dali prioritet drugim zadacima, što u dobroj mjeri marginizira dubičke žrtve i obeshrabruje porodice žrtava i građane u iščekivanju pravde.

Podignut nišan dubičkim šehidima

U toku agresije na BiH, po podacima Istraživačkog centra Sarajevo (IDC) zaključno sa 9. 12.2009.g, na dubičkom području evidentirane su 282 direktne žrtve svih narodnosti.

Pedeset sedam Bošnjaka su šehidi, od kojih se 6 još vode nestalim.

U martu 2016. Dubičanka Azra Nahić, koja živi u SAD, pokrenula je akciju da se u ćaršijskoj džamiji postavi nišan dubičkim šehidima, stradalim u danima agresije na BiH. Njenu inicijativu je odmah prihvatila Amra Sevlić, nastanjena u Švedskoj i odmah dostavila ukupan predračunski iznos, ali joj je refundiran, jer su ostali Dubičani i drugi podržali akciju i izrazili želju da učestvuju. Akcija je uspješno provedena i na Šehidski nišan upisana su imena 53 šehida : Čustić Alija, Hafizović Kadire, Hafizović Ćima, Hamulić Lamija, Hilić Edita, Latić-Bećirević Munevera, Cerić Azemina, Cerić Samira, Ramić Samka, Sarač Atifa, Šahinović Ismet, Bejtović Ibrahim, Bilajac Hilmija, Cerić Hamza, Čaušević Idriz- Irli, Čustić Amir, Hadžić Bekir, Dautović Hazim, Hafizović Adem, Hafizović Rezija, Hašić Muris, Hašić Nijaz, Kahrić Kasim, Kaltak Ferid, Lađarević Smail, Mulalić Hajra, Ogorinac Hasib, Okanović Emir, Orahovac Halil, Čustić Senad, Čaušević Uzeir, Subašić Ernes, Čaušević Rasima, Osmančević Mustafa, Hajdarević Remzo, Salkić Husein, Skenderović Ahmet, Šahinović Rasim,Trožić Senad, Topić Tahir, Tabaković Ibrahim, Mušić Muris, Jajčanin Jusuf-Juka, Hatić Enver, Kočan Selim, Krivdić Đemil, Kugić Asim, Lelić Muharem-Hare, Šerić Mehmed- Kepo, Ljubijankić Bećir- Bećo, Šahinović Rasima, Ramić Samka.. te Latić Habiba, Eminagić Nafiza i Bageta. Molimo dragog Allaha da im učini ugodno mjesto u Džennetu.

Počinioci zločina na vrijeme zbrinuti

Najsvirepiji zločinci, koji su počinili najsvirepije zločine, za koje su postojali svjedoci i dokazi, odmah pred zaključenje mirovnog ugovora poslani su u svijet o trošku i uz dalju finansijsku podršku Srbije. Svi koji su izrazili želju da odu vani dobili su solidnu otpremninu, obećana im dalja fin. podrška i određeni im zadaci koje će obavljati u inostranstvu. Oni koji nisu željeli vani, osigurani su i zbrinuti u sredinama koje su i sada sigurno utočište. Najveći broj njih i sada slobodno šeta u gradovima i selima gdje su činili zločine i prkosi žrtvama i familijama žrtava. Jedno od tih mjesta je nesumljivo i Bosanska Dubica, koja je uz to i zbjeg za zločince s drugih područja. Sigurno utočište dugo vremena imala je i Monika Karan, “Žena monstrum“, iz zloglasnog logora Luka u Brčkom.

Širenje mržnje i netrpeljivosti

Najveći uticaj na širenje mržnje i netrpeljivosti imala je Televizija RS, posebno lokalna TV mreža i radio stanica Kozarska Dubica. Pod uticajem njihove propagande su počinjena mnoga zlodjela i izvršena ubistva. Među prvima u BiH, Dubičani su vlastitim sredstvima finansirali gradnju kablovske mreže, ne sluteći da će mreža biti korištena prvo u funkciji njihova istrebljenja. Da spriječe uticaj drugih medija i nastave uspješnije širiti laži, srpske vlasti su već 11.2.1992. zauzele relej na Kozari i time blokirali sve nepoželjne medije. Pored regionalnih novina, u širenju propagande i dezinformacija aktivno se bavio novinar Banjalučkog “Glasa“ Momo Joksimović, urednik prijedorskog “Kozarskog vijesnika“ Mile Mutić, a za beogradske medije javljali su se Simo Brdar i profesor matematike u Školskom centru Marko Ručnov, čovjek koji je odrastao uz muslimane i u muslimanskim kućama bio rado prihvaćen stalni gost. Javni mediji su više nego uspješno ostvarivali zadatak, koji im je bio da huškaju, daju svoju (određenu) verziju događaja i kod srpskog stanovništva razvijaju netrpeljivost prema drugim nacionalnostima.

Stravični događaji, samo naznačeni u ovom tekstu, njihovi nosioci i izvršioci, ne smiju nikad biti zaboravljeni! Agresori na BiH i počinioci teških zločina u BiH i na dubičkom području ne smiju ostati nekažnjeni!

Saff.ba

Share.

Leave A Reply