Stara Vira Bosanska

Pinterest LinkedIn Tumblr +

 

Arijanizam ili kako je u historijografiji upisana pod nazivom Crkva Bosanska , nije se prostiralo samo na teritorij srednjevjekovne Bosne vec je ta vjera bila na Balkanu , odnosno na sirem prostoru Europe.
Po izvoru , vrhovni poglavar za citavu Europu je bio iz Bosne.
🌲
Ispovijedi bosanski krstjana” na Bilinom polju 8. aprila 1203. godine, određuje se, da se novi poglavar “bratovštine bira nakon smrti starog starješine”.

🌲
Tekst preuzet sa stranice Iliri su Slaveni

Svi dokazi arijansko-kršćanskog karaktera Crkve bosanske od kasne antike do pada Bosne pod Osmanlije su dokaz vjerskog i genetskog kontinuiteta Ilira iliti južnih Slavena na ovim prostorima. Oni stoje nasuprot podvalama o doseljenju i pokrštavanju Slavena u 7. st. te podvalama da je vjerski nauk Crkve bosanske stigao iz Bugarske u srednjem vijeku. Od tuda potječe i podvala o Bogumilima za koju je najodgovorniji Franjo Rački koji je inače neslavni otac „kritičke hrvatske historiografije“, čije nas je oduševljenje rimskim dokumentima i Ioannisom Luciusom preskupo stajalo. Napominjemo da bosanski Krstjani nikad sebe nisu nazivali Bogumilima, nego krstjanima, a svoju vjeru »prava, apostolska vjera««.

Stara bosanska biskupija sa svojim sjedištem u rimskom naselju Bistue Nova zvala se Ecclesia Bosnesis, a njezin biskup Andrija, (Episcopus Bestoensis), spominje se kao sufragan solinskog nadbiskupa na arijanskom saboru u Solinu 15. lipnja 530.godine. To je 200 godina nakon biskupa Arija koji prognan na naše prostore nakon Prvog općeg crkvenog sabora u Niceji 325. i za kojeg se tvrdi je u Iliriji pridobio za svoje učenje više sljedbenika i biskupa. Nakon šest godina progonstva uz njega pristaje Konstantin Veliki čime arijanstvo postaje državna religija, a vođe ortodoksnog kršćanstva poslani su u progonstvo. Dakle, s Konstantinom Velikim arijansko kršćanstvo je doživjelo trijumf što je trajalo do kraja vladavine cara Valensa arijanca i 2. općeg sabora u Carigradu 381. na kojem je Arijevo učenje proglašeno herezom.

Koliko je arijansko kršćansko bilo rašireno na našim prostorima pokazuje činjenica da su 351. i 359. održane su četiri sinode u Sirmiju (Srijemska Mitrovica) koje su izglasale tzv. sirmijske arijanske formule. I 800 godina nakon toga arijanizam na našim prostorima je i dalje živ kao „Ecclesia Dalmatia“ (koja se naziva i Slavonia ili Bosnesis) kao jedna od sedam kršćanskih arijanskih crkava u Europi (među kojima su Katarska i Carigradska) spomenutih na arijanskom saboru u katarskom dvorcu Felix de Caraman održanom 1167. godine. Naziv “arijanska hereza” od prve polovine XI.stoljeća zamjenjuje naneomanihejstvo. Slijedi popis svih izvora koji dokazuju arijanski i kršćanski karakter progonjenih “krivovjeraca”:

Izvori bosanske crkve

1. Zbornik Hvala Krstjanina – uz četiri evanđelja i Knjigu otkrivenja taj zbornik sadrži gotovo sve knjige Novoga zavjeta, a od knjiga Staroga zavjeta samo 150 psalama, neke kantike, i apokrife i to onim istim redom, kojim su te knjige svrstavali i zapadni patareni.

2. Oporuka gosta Radina Butkovića iz sredine XV. stoljeća – „krstjanina“ koji je spadao u „postne ljude“, to jest redovnike, koji po svom zakonu nisu čitav život jeli meso, sir, jaja ni pili mlijeko, koji je želio iskupiti dušu ostavljajući velike svote novca siromasima, „tko bi bili ubozi, dobri mužje od koje vrste od našega zakona“ (dakle riječ je o običajima redovnika, monaha, a ne svih pripadnika Crkve bosanske)

3. Radosavov zbornik – sadrži samo Otkrivenje sv. Ivana Evanđeliste, koje su neomanihejci stalno nosili sa sobom i čitali. Uz otkrivenje taj zbornik još ima opći katarski obred i neke bilješke. U rukopisu se nalazi bilješka, da je knjigu napisao „Radosav krstjanin, Goisavu krstjaninu, a pisaše se u dni kralja Tomaša i dida Ratka.“

4. Batalov odlomak – to su svega 4 pergamenska listića liturgijskog priručnika, a sadrže svršetak Ivanova evanđelja i dvije bilješke. Iz jedne bilješke znamo, da je tu knjigu dao napraviti tepčija Batalo zvan Santić u dane kralja Dabiše god. 1393. i da je poklonio tu knjigu starcu Radinu. U drugoj bilješci imamo dva popisa imena uz dva posebna niza brojeva. Prvi niz počinje brojem 1 i svršava brojem 12, a sadrži dvanaest imena, za koja se u bilješci kaže, da se tako zovu „redovi“, „ki su se narekli u red Crkve prije gospodina našeg Rastudija“.

5. Bosanska evanđelja – to su veći ili manji rukopisi, koji su se nažalost nisu sačuvali u Bosni, jer su tu bili raznim pustošenjem i požarom uništeni, nego su otkriveni u raznim knjižnicama po zapadnoj Europi. Ima ih sveukupno 17 što potpunih što djelomičnih. Redoslijed knjiga Novoga zavjeta uvijek je isti kao i kod Albigeneza.

Latinski izvori za naše prostore

1. Pisma papa – o kojima se govori o patarenima u Bosni ima nekoliko stotina, počevši od pape Inocencija III, koji godine 1200. piše kralju Emeriku o patarenima, protjeranim iz Splita i Trogira u Bosnu, gdje su našli utočište kod bana Kulina…

2. Abjuracija na Bilinu polju 1203. To je ispovjest prave vjere, zapravo odricanje od raskola i krivovjerja, što u je predstavnici bosanskih redovnika, tzv. krstjana, dali pred papinim legatom Casermarisom i banom Kulinom na Bilinu polju kod Zenice god. 1203.

3. Raspra između rimskog kršćanina i bosanskog patarena koju je oko 1250.godine vjerojatno sastavio Pavao Dalmatinac

4. Izjava Jakova Becha pred inkvizicijom god 1387. – koji je bio poslan da izuči patarensku nauku u Bosni

5. Spis o krivovjerju katara u Lombardiji (De heresi Catharorum in Lombardia, 1214.) – u ovom se spisu više spominje Slavonija u značenju Ilirije; „biskup iz Slavonije“ …“red Slavonije“, a krivovjerci se nazivaju Slaveni.

6. Pismo kardinala Konarda od Porta, koji je god. 1223. kao papinski legat za vrijeme križarskih vojna protiv Albigenza tim pismom sazvao u Sens sabor francuskih biskupa. U tom je pismu ostavio vrlo važno svjedočanstvo o tadašnjem poglavaru Crkve bosanske, koji se ponašao kao „papa Albigenza“. Pismo nije sačuvano u originalu nego u prijepisima i raznim recnzijama. Sve se te recenzije slažu u tome da je „ na granici Bugarske, Dalmacije i Hrvatske, do Ugarske postojao herezijarh, krivovjerski poglavar. Neke od tih recenzija tvrde, da mu je bilo ime Bartul i da je kao albigeneški papa lično boravio u južnoj Francuskoj.

7. Knjiga o zvijezdi (Liber super Stella) – ta je knjiga napisana god. 1235. Kao odgovor na izgubljeno patarensko djelo Zvijezda (Stella). Tu se između ostalih heretika spominju i oni, „koji se nazivaju Slaveni“.

8. Codex scotorum u Beču, 1241. – u kojem piše da patarenski heretici „Banjolićani (Bagnolo u sjevernoj Italiji) i Konkorićani (Gorica) imaju svoje krivovjerje iz Slavonije tj. Ilirije.

9. Moneta von Cremona, Adv. Catharos et Valdenses, 1241.- 1244. – koji je 1241. Napisao djelo protiv Katara i Valdeza u kojem bosanske krstjane zove Slavenima.

10. Rasprava o postanku Ugarske provincije – tu je raspravu napisao god. 1259. dominikanac Petar Patak. On za Bosnu i Dalmaciju kaže, da je krivovjerci zovu „Crkva Slavonije“. Pripovjeda kako su tamo bili poslani Dominikanci i kako je Herceg Koloman zauzeo Bosnu u križarskoj vojni od god 1234. do 1238. te da je dao mnoge krivovjerce spaliti na lomači.

11. Rasprava o krivovjercima (Tractatus de haereticis) – tu je raspravu napisao piemontski dominikanac Anzelmo iz Aleksandrije između godine 1260. i 1270. U kojoj govori o „biskupu iz Slavonije ili Bosne“.

12. “Summa de catharis et leonistis, sive pauperibus de Lugduno” inkvizitora Rajnera o Katarima, 13.st. – u kojoj se patarenska crkva u Bosni naziva Ecclesia Sclavoniae.

13. Upiti bosanskog (franjevačkog) vikara Bartola Grguru XI. god. 1373. i popis zabluda bosanskih krstjana. Pitanja se odnose na postupak prema raskolnicima, nevjernicima i krivovjernicima u Bosni.

14. Izjava Jakova Becha pred inkvizicijom 1387. koji je bio poslan da izuči patarensku nauku u Bosni

15. Cutheisov spis (Tabula a Cutheis), Splitske kronike iz 14. stoljeća u kojima se spominju bosanski patareni

16. Dekret ili vrhovna punomoć kralja Stjepana Tvrtka Kotromanića Franjevcima za iskorjenjivanje krivovjerja – „Mi Stjepan Tvrtko, milošću Božijem, kralj Raške, Srbije, Bosanaca ili Iliraca, Primorja, dijelova Dalmacije i Hrvatske… Bilježimo da se pamti snagom ovog dopisa…. na skromnu molbu prečasnog u Kristu oca Gerarda Odonisa,generalnog ministra reda Male braće sv.o. Franje, upućenu u ime svoje, i članova svetog reda, koji se nalazi u našem Bosanskom kraljevstvu… Budući da im je dana vrhovna punomoć od najviše oblasti da iskorjenjuju krivovjerje i laže nauke, za koje smo saznali da su ih, ima mnogo godina, posvuda posijali po ovom našem kraljevstvu i vladavini podmukli krivovjerci patareni i manihejci… Pisano u Srebrenici našoj kraljevskoj rezidenciji, godine 1342.“ (napomena: vjerojatno je riječ o podsjetniku na dogovor Bana Stjepana i Fra Odonisa koji primljen u Bosni od strane bosanskog bana 1340.godine, jer Fra Odonis je umro 30 god prije kraljevanje Stjepana Tvrtka.
Napomena: od prve polovine XI stoljeća “arijanska hereza” se počinje nazivati neomanihejstvom, dakle, za inkviziciju arijanstvo je istovjetno s manihejstvom.

17. Dekret kralja Tvrtka II protiv krivovjernika 1446. Godine: „Mi Stjepan Toma, Božijom milošću, kralj Raške, Srbije, Bosanaca ili Iliraca, Primorja, Dalmatinskih krajeva i Krbave… da manihejci ne grade hramove, a one koji se ruše ne popravljaju… Dano u Konjicu, rukom nama dragog i odanog poštovanog u Kristu gospodina Velimira Vladimirovića, biskupa kreševskoga i neretvanskih crkava grčkog obreda, tajnika našeg dvora, naučitelja grčkog jezika i zakona…“
2. Dekret kralja Tvrtka II protiv krivovjernika 1450. godine: „Našem ljubljenom i vjernom uzvišenom knezu Radivoju Vladimiroviću, sucu našeg dvora i doživotnom zapovjedniku Neretve…. Budući da se pokazala Božija srdžba od koje (naši podanici) mnogo godina trpe, želimo da oni izbjegnu opasnosti koje nam već izbliza prijete, i da se kršćanski svijet mogne, s Božijom pomoći, povratiti u nepomućenom miru i spokoju (povrativši se) u katolički vjerozakon…. da zapovjedim da se iskorjene ona krivovjerja koja, vele, u našem kraljevstvu ne samo niču, nego su postala snažna. Molili su da svim sredstvima uznastojim da se dozovu pameti i vrate pravoj vjeri i kroz toliko vjekova odobrenoj nauci oni koji su zadojeni lažnim naukama različitim od pravog bogoštovlja i (nauka) pravovjerne crkve, na veliku sablazan i drugih kršćana; ili da ih kaznim…. ako saznaš da u ovom bosanskom kraljevstvu i u tvojoj neretvanskoj kneževini ima onih koji pristaju uz krivovjerje ili se usuđuju poučavati lažnu nauku….Obavezan si i moraš ih kazniti na svaki prikladan način… Pisano u Visokom 1. srpnja 1450.“

18. Dialogus contra manichaeos in Bosnia Jacob de Marchia 15.st. – o identičnosti o obreda bosanskih krstjana i francuskih katara.

19. Raspra kardinala Torquemade protiv bosanskih manihejaca 1461. – gdje su iznese mahom izmišljene tvrdnje o vjerovanjima i obredu bosanskih krstjana.

Domaći i strani istočnorimski izvori za naše prostore

1. Žitije sv.Simeona (Nemanje), napisano od njegovog sina Stjepana Prvovjenčanog. Tu se opisuje, kako je Nemanja iskorijenio iz Raše bogomilsko krivovjerje; „i on izobliči bezboštvo njihovo, i jedne spali, druge različitim kaznama kazni, treće liši zemlje od države svoje, a domove njihove i imanja razdade leproznima i ubogima… A učitelju i načelniku njihovom ureza jezik u grlu njegovom, koje ne ispoveda Hrista, sina Božijeg. I knjige njegove nečastive spali i ovoga izagna. I sasvim iskoreni tu prokletu veru, da se i ne pominje nikako u državi njegovoj, nego da se slavi jednobitna i nerazdeljiva i životvorna Trojica… “

2. Teodozijev životopis sv. Save. – “A blagorodne koji su bili u jeresima koje nalažaše, mnogo je molio i učio da se vrate sabornoj apostolskoj crkvi, obećavajući im počasti i darove velike, i koji bi ga poslušao bio je priman od njega s ljubavlju velikom, i primao je od samodršca kralja, brata njegova, mnoge darove. A ko se, ne povinujući se, utvrđivaše u bogomrskim jeresima, ovoga proklevši a velikim beščašćem iz cele svoje zemlje izgonjahu”

3. Srpske krmčije (od riječi „krmiti“ = upravljati). To su zbirke zakona, u kojima se krstjani nazivaju „masalijani“ i „babuni“.

4. Zakon blagovjernago cara Dušana 1349/1345. – „I ko se nađe kao jeretik, živeći među hrišćanima, da se ožeže po obrazu i da se izagna, a ko bi ga tajio, i taj da se ožeže….I ko rekne babunsku reč, ako je vlastelin, da plati sto perpera, akoli je sebar da plati dvanaest perpera i da se bije štapovima.“

5. Srpski sinodici – to su zapisnici srpskih pravosudnih sinoda, u kojima se poimenice osuđuju „Rastudije bos'nski, i Radomir, i Dražilo, i Tolko, i Tvrdoš i vsi narcajušte se krstjane i krstjanice, a neklanjajušte se svetim ikonam i krstu častnome.

6. Životopis kralja Stjepana Dragutina (+1316) od arhiepiskopa Danila, koji kaže za kralja, da je zauzeo Bosnu i obratio u njoj mnoge krivovjerce.

7. Razgovor protiv svih krivovjerja – od solunskog arhiepiskopa Simeona iz IV. stoljeća koji bosanske krstjane naziva „kudugeri“.

8. Pismo carigradskog patrijahe Gnadija II, upućeno sionskim pravoslavnim monasima, da se ne smiju javno moliti za gospodara Hercegovine, hercega Stjepana, jer je krivovjerac. Njegove podanike Gnadije zove „kudugerima“.

9. Kratovski molitavnik u kojem se uz ostale osuđuju i bosanski krstjani.

Share.

1 komentar

Leave A Reply