U ratu spasio SRPSKOG dječaka i njegovao ga. Ovo je nevjerovatna priča… (FOTO)

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Stigao je u ranim poslijepodnevnim časovima, baš u vrijeme ručka. Izgledao je vrlo pristojno, čak otmjeno. Svaki njegov pokret odavao je skromnog, pametnog i dostojanstvenog čovjeka. Bio je lijepo obučen i pomalo zatečen mojom žurbom i direktnošću.

Pričaj, brate

Objasnih mu da sam prehlađen i umoran i da ne volim duge razgovore, a potom mu predložih da ručamo zajedno i da mi usput ispriča svoju priču o kojoj sam tek ponešto bio čuo. Bio je zahvalan, kako reče, što sam ga primio, te što s njim dijelim vladičanski kupus. Već u prvi mah pokazalo se da je čovjek prijatan, slobodan u ophođenju i duhovit.

– Dobro – nastavih – pričaj i pomalo jedi.

Govorio je jednostavno, a glas mu je bio ravnomjeran. Rečenice su mu bile jezgrovite i jasne, vidjelo se da ima potrebu da što upečatljivije dočara to o čemu govori. Na početku sam mu pomenuo da znam da je to što će mi sad ispričati govorio mnogo puta i da mu je to možda već postalo naporno.

– Ne – pogledao me pravo u oči – spreman sam da o tome govorim još milijardu puta.

Bio sam veoma znatiželjan.

– Pričaj, brate – rekoh mu.

Ćutao je nekoliko trenutaka, a potom je, zagledan ispred sebe, započeo svoju neobičnu ispovijest.

Do aprila 1992. živio sam u mjestu Glavogodina, kraj Ilidže. Živjeli smo u najbližem susjedstvu s komšijama muslimanima. Bili smo prve komšije. Te je godine, kao što znate, svuda bilo riječi o ratu, pa su moji roditelji odlučili da me pošalju u selo Lediće kod Trnova, zajedno sa djecom mog ujaka Milorada Tešanovića. Selo je daleko od Sarajeva, tamo neće biti ratnih dejstava, mislili su.

Napravio je blagi pokret lijevom rukom i skoro neprimjetnu grimasu na licu, a zatim je nastavio da govori.

Nažalost, u Ledićima je rata bilo kao malo gdje te 1992. To pitomo selo bilo je poznato po tome što je u njemu izvirala jaka živa voda, a to je…
Pogledao me pravo u oči kao da se želio uvjeriti da ga pažljivo pratim.
…to je često bio izvor zavisti drugih sela. Napadnuto je 3. juna 1992, u predvečerje. Borba je trajala cijelu noć. Tu noć proveo sam u podrumu s ostalom djecom i ženama.

U jutarnjim satima sve se stišalo, prestala je pucnjava. Dok smo u daljini posmatrali dim, neko je objašnjavao da to gore srpska sela. Oko podneva u naše selo stigoše, sa zavežljajima u rukama, dvije žene iz sela Trebečaj. Kazaše da su sva srpska sela u okolini popaljena, da su mnogi pobijeni i da su čule kako govore da večeras napadaju na naše selo i kako će sve da nas pobiju.

Po drugi put me pogledao zadržavši pogled nekoliko trenutaka na mojim očima.

…došlo je do svađe među nama jer su postojala različita mišljenja u vezi s tim kuda da krenemo i šta da radimo. Napokon smo pobjegli iz sela jer je bilo jasno da tu čekati ne možemo. Tu noć smo proveli u šumi, nas petnaestak u grupi, nekoliko muškaraca, više žene i djece. Sjećam se kako smo u zoru tiho prošli pored trojice muslimanskih vojnika koji su spavali pored vatre što je tinjala. Trebalo je da izađemo iz šume na čistinu i da, ako premostimo tu prepreku, dođemo do slobodne teritorije. U taj mah, moji ujaci su, kao izvidnica, naišli na muslimansku stražu koja je počela da puca na njih, što nas je nagnalo da bježimo kroz šumu, glavom bez obzira.

Cijeli taj dan proveli smo lutajući šumom po padinama Treskavice. Ostali smo bez hrane, a ubrzo nam je nestalo i vode. S nama je bila beba od godinu i po dana, Milun Tešanović. Sjećam se kako su me njegova majka i otac molili da pljunem u čep od čaše, kako bi Milun mogao da pije. Ali pljuvačke nisam više imao. Dijete je često plakalo i biće da su nas tako muslimanski vojnici i otkrili. Brzo su nas opkolili i počeli da pucaju.

– Predajemo se – vikali smo.

Niko od nas nije bio naoružan, niti je imao vojnu uniformu. Vojnici su nam se približili na svega dvadesetak metara. Odmah sam shvatio da poznaju moje ujake, jer su im se obraćali poimence. Činilo mi se da to sve skupa i nije toliko strašno i da će, na kraju, izaći na dobro. Baš u tom trenutku zapucali su na mog ujaka Milenka.

On pade na koljena i okrvavljenih ruku uhvati se za grudi. Njegov brat Rade, moj drugi ujak, pritrčao je da mu pomogne, ali oni pucaše i u njega. U međuvremenu je iz šume pristizalo sve više vojnika, sa svih strana. Moj treći ujak, Milorad, krenuo je ka njima i molio ih da nas više ne ubijaju, a oni su počeli da ga tuku nogama i puškama. Sve smo to gledali kao skamenjeni.

– Šta čekate? – neko je viknuo i mi smo čuli kako repetiraju puške.
Moje ujne su prigrlile svoju djecu, a ja sam ostao sam, dva-tri metra udaljen od njih. Čini mi se da me pogodio prvi metak koji je ispaljen, i to pravo u grudi.

– Gdje tačno? – upitah ga.

– Ovdje – pokazao je – ispod rebara.

Ispaljeno je bezbroj metaka. Pao sam na zemlju, odmah. Nekako sam znao da se ne smijem pomjerati. Pucnjava nije prestajala još dugo, izgleda da su oni neprestano pucali po ostalima. Čuo sam krkljanje, jedna muha mi je sletjela na nos, ali se nisam pomjerio. Prisjećao sam se filmova u kojima su se ljudi „pravili” mrtvi i tako preživjeli.

Čudesna dobrota

Većina vojnika otišla je ubrzo po svršenom poslu. Nedaleko od mjesta gdje sam ležao stajala su još dvojica i nešto razgovarala.

– Nismo trebali pobiti ovu djecu – ponavljao je jedan od njih – grehota je od Boga.

Srce mi je snažno tuklo, kao da će tog trena iskočiti iz grudi. Jedva skupih hrabrost da podignem glavu i progovorim.

– Čiko, ja sam živ – rekoh plačnim glasom. Pomozi mi, čiko, molim te.
Drugi vojnik smjesta je repetirao pušku rekavši da treba da me ubiju, kao što su učinili i s ostalima. Ovaj mu odgovori da to može učiniti samo preko njega mrtvog.

– Dijete nije krivo – vikao je ščepavši ga za okovratnik.

Uslijedio je muk. Naglo ga je pustio i počeo da otkopčava košulju. Potom je razderao svoju potkošulju i previo mi ranu. Krenuli smo polako. Nosio me, a urijetko sam i sâm hodao. Sve vrijeme izbjegavao je vojsku. Ujutru me donio u ratnu bolnicu na Igmanu, gdje me prihvatio i previo mi ranu doktor Mustafa Pintol. Stalno su ulazili neki vojnici i pitali doktora šta će sa mnom.

Izdvojio je jednog od njih, shvatio sam da je bio oficir, i tu, iznad moje glave, rekao mu je:

– Nemoj, molim te, da šaljemo ovo dijete u Konjic, ubiće ga.
– Dobro, a šta ćemo sa njim, doktore – upitao je oficir.
– Ako staneš u moju zaštitu, ja ću ga sačuvati i izliječiti.
Taj čovjek, čije lice nisam vidio, odgovorio mu je.
– Doktore, ti si toliko učinio za nas, da ja moram stajati uz tebe, ali ne znam što ti to treba.

Doktor me odveo u selo Lukavac, gdje su živjeli njegovi roditelji, i tu je redovno dolazio i liječio me. U toj kući naišao sam na čudesnu dobrotu. Bili su jako pobožni, doktorov brat bio je hodža negdje u Gradišci. Koliko mi je bilo važno to što me doktor liječio, toliko su bile ljekovite i njegove riječi. Kad bi mi previjao ranu, govorio bi mi:

– Ne dam ja tebe ni za koga na ovom svijetu, ti si dijete, nisi ti za razmjene. Kad bi samoga moga brata, onog imama, uhapsili, ne bih te mijenjao ni za njega, ama baš ni za koga i ni za što na svijetu.
Toliko sam se srodio s tim ljudima da nisam htio da idem odatle. Svakim danom bivalo mi je sve prijatnije živjeti s njima.

U međuvremenu se desio jedan čudan događaj. Negdje na Kobiljoj Glavi, jedan od vojnika iz toga sela promašio je, zbog velike magle, put i dovezao se pravo do srpske straže. Zarobili su ga, a on im je rekao kako u njegovom selu ima jedno srpsko dijete. Moji su roditelji već bili primili saučešće i održali dva pomena, a tada su prvi put čuli da sam ja negdje živ. Jednog jutra došao je doktor i pozvao me u stranu:

– Danas ideš sa mnom, razgovaraćeš telefonom sa svojom majkom.
Dok smo se vozili kolima, razmišljao sam kako mi je svejedno da li sam kod nene ili sam kod svoje kuće. Ali kad sam čuo majčin glas, učinilo mi se da ću presvisnuti. Tada sam prvi put poslije pucnjave u šumi shvatio koliko želim da živim i da se vratim kući. Nakon nekoliko dana, a prošlo je više od pola godine od onog strašnog događaja, razmijenjen sam. Doktor me odveo na razmjenu.

Što ubiše Mustafu

– Izvini – prekinuh ga – kako mogu naći tog doktora?
Moj gost me pogledao začuđeno.

– Doktor je poginuo – dodao je stišanim glasom.
Po verziji koju znam, ubijen je na Sarajevskom aerodromu.

Nekoliko trenutaka zamišljeno je ćutao, a potom je nastavio:

Po svršetku rata pronašao sam doktorove roditelje kod kojih sam živio i koji su mi, zajedno sa njim, spasili život. Išao sam im u posjetu kao najrođenijem rodu, ali zbog gubitka sina u njima nije bilo više one negdašnje topline i srdačnosti. Najteže mi je bilo kada me dedo upitao:

– E, moj Dragane, što ubiše Mustafu?

Više puta sam učestvovao u pronalaženju posmrtnih ostataka ubijene rodbine iz Ledića. Bilo je mnogo bezuspješnih potraga. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 2001. godine, među njima su se nalazile i kosti jednoipogodišnjeg Miluna Tešanovića.

– Koga imaš od familije? – upitah ga iznenada.
– Ženu i dijete. Hvala Bogu, svi smo zdravi. Supruga mi je u drugom stanju, čekamo drugo dijete…

Dugo smo obojica ćutali

U našim tanjirima već se odavno ohladio kupus na koji smo bili potpuno zaboravili. Dragan je sve vrijeme našeg razgovora pričao, a ja sam ga slušao i posmatrao. Uprkos traumi koju je nosio, preda mnom je sjedio zadivljujuće smiren i hrabar čovjek. Dugo smo obojica ćutali, svako zaokupljen svojim mislima, dok je vazduhom strujala neka prijatna toplina ispunjena dahom plemenitosti, nade i čovječnosti.

Napisao: Vladika Grigorije

(avaz.ba)

Share.

Leave A Reply